Jučer razgovor sa starim prijateljem. Nismo se dugo vidjeli i došao je na kavicu. Pričamo o poznanicima i zbivanjima u gradu, gdje, što, kada i kako unazad dvije godine otkad se nismo vidjeli. Priče o djeci, unucima, fotografije iz mobitela si pokazujemo, je l' se smije pušiti? Smije, velim i nosim pepeljare uz kavu i piće. Pizza? – pitam ga. Ne, hvala. I onda ide priča kako su mu sinu, poznatom informatičaru i glazbeniku u gradu, u bolnici skoro odrezali debelo crijevo i metnuli „onu vrećicu“ kod „otvaranja“ ga. Što je bilo? Sina mu je jako bolio trbuh i završio je na hitnoj, neke pretrage su rađene i zaključak je bio upala slijepog crijeva i da hitno mora na operaciju. Kad su ga „otvorili“ , slijepo crijevo je bilo ok pa su išle pretrage i kamera po crijevima i da je debelo crijevo bilo u pitanju i kirurg mu je odmah htio odrezati debelo crijevo i metnuti „onu vrećicu“, ali je srećom naišao drugi kirurg i stopirao amputaciju jer da se radi samo o gadnoj upali debelog crijeva. Mladi čovjek se brzo iza toga oporavio i upala je riješena. Priča mi je bila šokantna. Onda je krenuo razgovor o nestručno vođenim porodima i koliko djece je zeznuto komplikacijama na porođaju unatoč praćenju trudnoće i rizika. Neka slična afera je upravo u novinama, s Primorcem i vještačenjem porođaja i djetetom stopostotnim invalidom iako je trudnoća bila uredna. Ali, vratimo se na debelo crijevo. Otvori te i kad je već tu, ajmo izrezati ga. Ili poznanica koja je išla operirati tumor u glavi i ostala invalid i nepokretna i ponovo uči govoriti i pisati lijevom rukom jer joj je poslije operacije cijela desna strana tijela ostala oduzeta. Je li se kirurg zaigrao? Kaže danas da bi radije čekala smrt i nikad na tu operaciju ne bi išla, pa šta bude. Onda smo prešli na druge teme, razlika između života u centru grada i na periferiji, on je preselio na periferiju i kako se prilagođavao dugo gluhoj tišini, a ja sam poslije njegovog odlaska ostala dugo šokirana kako mu je lako sin mogao nositi „vrećicu“, da slučajno nije intervenirao drugi doktor.