"Iako je prepun incidenta, u filmu postoji mir zbog kojeg ga gledate kao da gledate u zoetropsku sliku snježne kugle, sugerirajući da je Andersonov dočarani svijet podložan napetostima koje postoje potpuno izvan njega, skrećući pozornost na ono što se ne vidi na ekranu: tjeskobnog kreatora koji želi sve upravo tako, ali ne može kontrolirati upad vulgarnosti ili okrutnosti. Ta se napetost odražava u liku samog M. Gustava, čiji dojam profinjenosti prikriva dječačku bujnost i vulgarnost, a koji se ipak na kraju filma otkriva kao ljudsko biće apsolutne plemenitosti.

Koliko god “The Grand Budapest Hotel” poprima aspekt filmske konfekcije, čini to kako bi se uhvatio u koštac s vrlo sirovim i, da, stvarnim stvarima čovječanstva iz neobičnog, ali vrlo prosvjetljujućeg kuta. “Grand Budapest Hotel” je film o maskama koje stvaramo kako bismo zadovoljili naše aspiracije i cijeni održavanja privida. "Sigurno je održavao iluziju s nevjerojatnom ljupkošću", primjećuje jedan lik s divljenjem o drugom pred kraj filma. “The Grand Budapest Hotel” sugerira da je ponekad, kao vrsta, to najbolje što možemo učiniti. Anderson, tvorac iluzija, više je nego graciozan, blistav je, a ovim je filmom stvorio umjetničko utočište koje tješi i suosjeća. To je iluzija, ali nije laž."