Sanjala sam njega i sebe, košmar neki, oboje smo bespomoćni iako je on manje bespomoćan od mene, u snu mi je stran, kao što to obično u snovima biva, svi drugi su stranci and faraway, pa i najbliži, on odlazi i gubi se u gomili, onda osjetim da mi u krevet ulazi nešto i stišće me oko struka i davi i ja ga zovem i vrištim ali ne izlazi glas iz usta, gušenje je sve jače, agonija, trzam se svom snagom probiti se iz more i budim se. Još je mrak, prilagođavam se javi, prostoru oko sebe, koji odvratan san. Ujutro ju zovem, dugo se ne javlja, moju staricu, napokon se javi i špota me, i da se cijelu noć gušila. Ne povezujem to sa svojim snom, smiješno mi je kad ljudi svoje snove tumače predskazanjima, da su sanjali nešto i voila, desilo se, abrakadabra. Sanjala sam svašta pa se nije zbilo, i ako se jednom podudara s javom poslije, ne znači ništa. Kopam po sjećanju, možebitni uzrok more, i sjetih se da sam neki dan gledala video kako ogromna zmija guši psa omotavši ga po sredini, i dolazi čovjek i udara zmiju dok nije pustila psa, i spašava ga i istog trena prešla na neke druge objave. Protumačila sam svoju moru probijanjem potisnutog neugodnog sadržaja iz podsvijesti u san, pražnjenjem nekakvim, što snovi i jesu, formatiranje psihe, postupak inicijalizacije diska radi pripreme za novi upis. Freud bi vjerojatno imao manje jednostavno tumačenje.