U crnini dama. U sjeni podočnjaka
pjega modrikasta nesna, noći, raka.

Iz mutnog sjaja sjaji tamna raka,
iz tih zjena teče sumrak mračnog mraka;
posmrtna koprena viri ko paučina laka,
papuče mrtvačke i daske od pogrebnog laka.

A njene crne oči lutaju i kruže,
te tamne staklene rupe nijemo se miču i tuže:

»O, da nam je sunca još samo dan-dva duže,
na usni rumen sok još sja se ružičasti,
a riblje kosti, miomirisne masti,
nabori na vratu, podočnjaci tmasti,
u grobnicu sve će skoro pasti.«

O, tereti tijela i mesa teške smetnje,
starački trule popodnevne šetnje,
usplahirene, plahe, uznemirene kretnje
jastučja mesnog toplih ženskih kukova,
u zagrljaju gdje je graditelj crkvenih lukova
sanjao o svodu visokih vitkih svodova

i gradio kamene lađe crkvenih brodova.
Njegova crkva još stoji i žena mu još se miče,
u očima njenim samrt ko crna latica niče;
u kripti na mramornoj postelji bračnoj
graditelj ženu čeka u tmini pljesnivoj, mračnoj.

Nepomično leži tako na kamenom jastuku glava
i čitave noći sluša ne će li škrinuti brava
i sinuti baklja sa stubnog zavijutka,
na nosiljci njegova žena: crvenokosa lutka.

Miroslav Krleža, Nad otvorenim grobovima