CASANOVA
"Nakon devetnaestogodišnjeg potucanja po Evropi došao sam godine 1773. u Trst usrdno
se nadajući da ću uz pomoć svojih moćnih prijatelja i vlastitim trudom ishoditi milost u
inkvizitora i moći se vratiti u Veneciju. Tu sam ostao dvije godine.
Za te dvije godine našao sam prijatelja koji su mi, vjerujem, mnogo pomogli da ishodim
pomilovanje u državnih inkvizitora, što u ono vrijeme bijaše moja jedina vruća želja.
Podgrizala me je bolest koju Nijemci zovu Heimweh, a Grci Nostalgia. Ona zna biti tako silna da Švicarci i Slaveni za kratko vrijeme pogibaju od nje.

EPILOG
Odonda je prošlo trideset godina, vrijeme neizmjerno, a ipak se osjećam više mlad no
star. No kolike li razlike kad usporedim svoje bivstvovanje tjelesno i duhovno iz onog
mlađanog doba s današnjim! Osjećam se sasvim drugim čovjekom, i koliko sam onda bio
sretan toliko sam sad nesretan, jer pred mojim duhom nema više čarobnih nada u sretniju
budućnost. Spoznajem i moram priznati samom sebi da sam izgubio čitavo svoje vrijeme, što znači da sam izgubio život. Ovih dvadeset godina što mi još preostaju i na koje možda mogu računati čine mi se tužne. Ušao sam u četrdeset i sedmu godinu i znam da sam u dobi koju sreća prezire, a to je dovoljno za tugu jer bez milosti te slijepe božice nitko na ovom svijetu ne može biti sretan. Sve su se moje želje ustremile samo jednom cilju: vratiti se slobodan u svoju domovinu. Mislim da ću se možda vratiti starim putima i da ću razriješiti sve ono što sam u životu uradio zla ili dobra. Znam da bih time htio samo ublažiti tugu silaska kojem je posljednja točka smrt. Tek kad počne silaziti, čovjek koji je život proživio u nasladama, odaje se takvim tužnim mislima kojima nije bilo mjesta u godinama njegove cvijetne mladosti, kad se nije brinuo za budućnost, kad ga je sadašnjost cijelog zaokupljala i kad su mu uvijek otvoreni i ružičasti vidici razveseljavali život. Duh je njegov živio u sretnoj obmani i on se smijao filozofu koji mu se usudio reći da ga iza tog čarobnog vidika čeka starost, bijeda, prekasno kajanje i smrt. Ako su takva bila moja razmišljanja prije dvadeset i šest godina, onda je lako naslutiti kakva su ona danas kad sam sam na svijetu. Te bi me misli ubile da ja ne smišljam kako da ubijem okrutno vrijeme koje ih rađa u mojoj duši što je srećom ili nesrećom ostala još mlada. Pišem zato da se ne bih dosađivao i veselim se i radujem se što u tom uživam. Ako možda i ludo zborim, nije me briga, dovoljno mi je što znam da se zabavljam."
Giacomo Casanova, Memoari

"Tu večer bio sam pozvan u patricijsku kuću, kada mi je Sveti otac dopustio poljubiti mu ruku mnogo puta."
Casanova u Rmu