Priča mi frend kako je uplatio za sebe i ženu dva tjedna mora, oboje profesori, tjedan je malo, pa da se izdovolje i nauživaju. Prošlo je sedam dana brčkanja, šetnji po rivi, pored kuća pored mora, lovorovih grmova i drugog mediteraneo aromatičnog žbunja, štandova sa šlaufovima, luftićima i ručnicima za plažu, obilaženja shopova i večeranja morskih riba, glavonožaca i šta tu već ima svega u ponudi od morskih večera koje se jedu na stolovima u preuskim kalama ili smještenim da gledaju na morsku pučinu i na mjesečinu, ujutro pogled s balkona na more, po danu svi okusi mora na sto načina, od nožnog palca u moru za vezu sa svim oceanima svijeta do grgljanja gorko-slanog plavog eliksira kad se prevrneš s luftiča dok zvizdan prži kožu na reš i bodu ju tisuće slanih iglica, pa izleti vamo-tamo po kamenju otokova i čkalju koje bocka i preko planinarske cipele, a cvrčak sumanuto zuji sa crne smrče svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb. Svud morsko stijenje, po klisurinama zeleni se rijetka makija, a uvečer ispod bolta pivaju klape da ti se srce rastapa od miline i dođe ti da ljubiš i grliš sve što se u povorkama kreće k istom cilju – pojesti sladoled na rivi uz more iz kojeg bome dobro vonja, da je to „po ribi“, vele. Jest, ako je crkla. I rasteglo se tako sedam dana uživancije, a osmi dan veli professore ženi, gledajući s balkona pustu pučinu i leteće bijele livingstone u obrušavanju na plijen - meni je dosta. Veli ona, ma samo sam čekala da prvi kažeš, ajmo kući!! Pogledali se, bacili na pakiranje i dok si rek'o keks vozili se na zapad, ne izdržavši ni osam dana stereotipa, makar uplatiše četrnaest. Nije sve u lovi.