Napisala sam tekst, trebao je biti duhovit, ljudi misle da su duhoviti kad zauzmu sarkastičan stav, to je lakše, pisati iz kornera, pokriti se humorom, nego pisati ozbiljan, svečani tekst, kakav rijetki uopće mogu pisati, a da ne skliznu u dosadu ili patetiku. I tako ja napisah tekst o rupi u zidu, buži, zvala se tako izvrsna domaća drama sa Špirom Guberinom u glavnoj ulozi, bila je to predivna, fantastična drama, Buža, a moja buža je bila druge vrste, iskopaše ju majstori u kuhinji iznad sudopera, i stajala je tako mjesec dana, dovoljno dugo da tu rupu skoro i ne primjećujem, tako se udomaćila u kuhinji, jer u kuhinji je važnije imati vodu nego cijele pločice, i trebao je pasti na blog šaljivi uradak o majstorima, cijevima i rupama, a onda sam s hrpe knjiga na stolu na lođi uzela jednu prelistati kad sam već tu, sjela na kratki odmor u lođino bujno zelenilo, gotovo samorastuće. Bio je to Borges, uronila sam magijom riječi u Borgesov Buenos Aires, u njegova predgrađa, trgove i ulice, u sutone, jutra, prozore i prizore grada, stihovima, bilješkama i nadrealnim pričama velikog Argentinca, i poslije Borgesa mi je moja pričica o rupi nad sudoperom bila toliko banalna i nebitna da sam odlučila objaviti Borgesa.
Knjiga nije hrana ali je poslastica, rekao je Ujević, a onda su taj citat upisali frendovi u poklonjenu mi knjigu kao posvetu, plavom kemijskom, i ta njihova tamnomodra slova lebde mi pred očima dok razmišljam kako sve što je ukoričeno nije i knjiga i poslastica, jer knjiga je otmjenost sama. Sva vrhunska djela imaju tu jednu zajedničku i prepoznatljivu crtu i nit po kojoj ih nepogrešivo razlikujemo od ukoričenih bižuterija i krivotvorina, kao one prelijevajuće niti utkane za vjerodostojnost novčanica, razlikovnu nit otmjenosti.

"Žudnja za Buenos Airesom (1923)

PROLOG

Nisam iznova napisao ovu knjigu. Ublažio sam njezine barokne pretjeranosti, izgladio nespretnosti, uklonio prenemaganja i općenitosti, pa sam tokom takva, katkad zahvalnog a katkad neugodnog rada osjetio kako je onaj mladac što je 1923. to pisao već u bíti bio - a što to znači: u bíti? - ovaj čovjek koji se sada miri s tekstom i ispravlja ga. Obojica smo isti; podjednako sumnjičavi prema porazu i prema uspjehu; prema književnim školama i njihovim dogmama; obojica volimo Schopenhauera, Stevensona i Whitmana. Meni žudnja za Buenos Airesom naznačuje sve što ću kasnije učiniti. Zbog onoga što su nagoviještali i donekle obećavali, te su retke velikodušno pozdravili Enrique Diez-Canedo i Alfonso Reyes.
Poput momaka iz 1969. i mladići iz 1923. bijahu plahi. Bojeći se vlastitog nutarnjeg siromaštva pokušavahu ga - kao i sada - prekriti glasnim i nevinim novinama. Ja sam, primjerice, bio postavio sebi nekoliko ciljeva: ispraviti neke rugobe (što mi se dopadahu) Miguela de Unamuna, biti španjolskim piscem sedamnaestog stoljeća, biti Macedonio Fernández, otkriti metafore što ih Lugones već bijaše otkrio, opjevati Buenos Aires prizemnica i vila - na zapadnom i južnom dijelu naselja - sa željeznim ogradama.
U ono sam vrijeme tražio sutone, predgrada i nesreću; danas više volim jutra, središte grada i spokoj.

J. L. B.

Buenos Aires, 18. kolovoza 1969.“

Jorge Luis Borges, SABRANA DJELA 1923-1982.