Komentari

starrynight2022.blog.hr

Dodaj komentar (18)

Marketing

  • starry night

    auuuuuuuu koja koincidencija, sve češći su mi ti sikroniciteti jedino ne znam što mi žele reći, ja o ribama post a odgovor na sig. pitanje - dupin!, unbelievable :- 0, zinuh od čuda, ili nije čudo, pa nije sve čudo, nešto je i matematika vjerojatnosti ;))

    avatar

    19.09.2023. (12:47)    -   -   -   -  

  • starry night

    ova moja cb fotka sardina poslužila mi je za ilustraciju za jedan moj tekst o hrvatskoj radnoj sirotinji kako posti za Badnjak, ako uopće i to može si kupiti, sebi i djeci, kvalitetnu riblju konzervu, a što i kako posti po kurijama bogati kler za miljune kuna vrijednosti svoje posne trpeze

    avatar

    19.09.2023. (12:58)    -   -   -   -  

  • starry night

    vele da ribe pamte samo sedam sekundi, pa ih svakih osam moš slobodno zahebavati, s istim štosom :)))))))))))))))))))))))), čak ni neki novi ne moraš smšljati, ahahahaha

    inače, volim ribice, kao i sve pitome životinje, grozno mi je kad mesari lupaju šarane po glavi u ribarnicama, užas :******(( , te prizore sam gledala na Dolcu, ta mračna ribarnica me fascinirala, ne znam postoji li još, fantastično mjesto je bila, za dijete posebno, sipe, hobotnoce, ribe, rakovi, led, bazeni, mrak i neon i mesari u bijelim pregačama poprskanim krvlju lupaju šarane po glavi, čisto mi je nekako bolje kupovati po supermarketima smrznuto iz škrinja, manje liči na smrt

    avatar

    19.09.2023. (13:13)    -   -   -   -  

  • modrinaneba

    Ribice smo pametne:))) super so Ti fotke...mogli bi jesti više ribic, zdrave su!!!

    avatar

    19.09.2023. (15:20)    -   -   -   -  

  • starry night

    hvala :)), modrinaneba, meni su ipak ljepše u vodi nego u tavi, kad plivaju slobodno i vrte repićima, dok ne ogladnim :))))))))))))))

    avatar

    19.09.2023. (15:28)    -   -   -   -  

  • modrinaneba

    I meni, ne brini!!!

    avatar

    19.09.2023. (20:36)    -   -   -   -  

  • luki2

    Ajm, ribice sa čovječjim licem.....Ljubim!

    avatar

    19.09.2023. (20:56)    -   -   -   -  

  • j.

    Još dan danas u ruksaku nosim malu namotanu tunjicu od valjda sedam grama, evo toliki sam luđak da je to išlo sa mnom na Svetu Geru, kud sve tud i to, nisu još leđa toliko propala, ako mogu nositi vreću za spavanje mogu i to i nožić za gljive i svezati na špagu metalnu kupicu da si nešto spremiš na vatri na licu mjesta; nikad ne znaš, djed mi je kao klincu pokazao na Bageru i nekom velikom potoku, ne sjećam se više kojemu - osnov priče sa kederima i glistama i kruhom, gdje su jezerca, gdje je slabija struja, gdje je veći kamen; isto kao i kositi travu kosom, razlikovati hrast od bukve, zapaliti vatru, ubrati vrganj ili radič ili medvjeđi luk; to su nekad bile vještine koje su ljudi znali u velikom broju, probao sam to učiti i djecu; tako da si utvaram da znam uloviti ribu skoro kad hoću gdje god ima neke vode i preživjeti; recimo bratić zna otići dva tjedna svojim kajakom na Odru i onda me ujutro u šest zove, imam je, pa ja vlakom i pjehe dođem, nađem ga po osjećaju, točno znamo što taj dan osjeća i gdje je digao šator; i onda filetiramo štuku pa bacimo kečigu na žar, on mi da štap da osjetim i ulovim; naravno da ja ne lovim sam okolo, danas za sve treba dozvola, čudim se ljudima koji tu dođu na jezero kod nas pa pola ljeta provedu sa komarcima i onim biperima na štapovima koji su zabodeni; ali znam par mjesta gdje te nitko neće naći ako se zaželiš nekih ribica; recimo, čak glavoči na moru, pa to je sjajno, to samo staviš u vodu sa lovorom i solju iza pet minuta je gotov, ili one školjkice sa stijena, rakovi grancipori noću i tako; to je sve i posljedica toga što sam dvadeset godina ljetovao u istri i što smo znali noći provesti pod vedrim nebom sa starijima koji su ribali, čak smo već kao velike mazge radije išli s njima nego u disko u Medulin.
    Ja još osjećam da mogu, još me ne drži mjesto; sto godina slušam te priče frendova ribiča, trza, ne trza, ovo, ono, ali ne mogu se zamisliti da sjedim na mjestu osam sati, daj čovječe.
    Ljudima je ključ priče danas uzeti koliko ti treba; divim se dvojici fendova moje Najdraže još otkad su bili popišanci, negdje još dakle naša generacija - kad dođem na Pašman, bace mrižu i puste natrag ono što je višak a nije za večeru; danas imam dojam da među mlađima tog nekog indijanskog osjećaja za to "koliko ti treba" više uopće nema, sve neke škrinje, prodaje, oglasi, postoci, dilovi. To mi se čini da je rak rana; čak mi je njen bratić pričao kad je radio na velikoj ribarici na Pacifiku, napune je do čepa i dođu u nekakav Valparaiso, imaju ugovor sa hladnjačom, a ovi vele, jbga dečki, puni smo, i oni pola mrtve ribe rasprodaju na kašete ili restoranima a pola bace natrag u ocean, pa jel može biti nešto strašnije; pa nismo ni zaslužili da ostanemo na licu zemlje kad to slušaš; a ovo sa sirotinjom, naravno da isto; mi već godinama za ručak na Badnjak i na Veliki petak zovemo frendove doma na ribu, nekad i običan tuna-namaz na tostu sa puno zelene salate, ili ona studentska sardina sa prženim jajcima, bilo što; nekad naravno i vani peka sa sipama i lignjama, ako stignu odozdol busom skupa sa demejanom vina, ili obične srdele na roštilju, ili fiš navečer u dvorištu na vatrici ili na onom rešou, glavno da je vani, da se kuha u rukavicama - za nas bitnike; bitne su ljudske oči a ne trbusi. Jedino Najdražu nikako ne mogu pridobiti za rijeku; evo ovog ljeta se izuzetno namakala u Krki, našao sam mjesto deset minuta od Brežica biciklom gdje se možeš da prostite kupati gol ako hoćeš, nema žive duše, ali Ona je naravno sjedila u hladu na kamenu u onom badiću iz devetnaestog stoljeća i čitala na povjetarcu, vile gorske spustile se tad pod vrbe i s njom kolo zaigrale, kad se sada sjetim; pa sam joj polijevao bedra hladnom vodom da se ježi od užitka, to mi je valjda najljepše sjećanje na ovo ljeto; to je za nju kopernikanski obrat; toliki je danas utjecaj tih klimatskih promjena kad Dalmatinke ulaze čak do koljena u rijeke kad mora nema blizu.... ali riječna riba, to Božesačuvaj, to nema govora; velim, pa daj kušaj, okrenem na tavi file pastrve iz Žumberka u kuruznom brašnu i kap masti, čovječe, pa sa mrzlim rizlingom i friškim kruhom, ma ni govora. Ko da je neka vjerska sekta; samo košer, morska riba ili smrt :)))).
    ........

    avatar

    19.09.2023. (21:58)    -   -   -   -  

  • j.

    ......Dobro, ne velim, bilo je to godine devetstoitreće, kad je punica prvo ljeto koje sam ja osvanuo dole kao mlađan lovac spremila prstace na buzaru (to se još tada smjelo, stric i tast su tukli iz kamena, ali su znali gdje i koliko), mislim da nikad u životu ni prije ni poslije nisam jeo bolje jelo, možda ovaj turski menemen, jajca s povrćem za doručak u birtiji u parku u Cadirgi ovog proljeća na Bajram, sve puno onih njihovih marama, zastava, traka, osmijeha, čitavo nebo treperi od šarenila, mirisa, veselja, koja je to ludnica od okusa, a ti tamo naletiš slučajno, s ruksacima, avion i buking, luđaci, kao kad smo imali dvadeset, ništa agencija, ništa vodiči; ali to je možda zato što je friško u sjećanju. Ili kad je stric jedne godine uhvatio gofa, pa smo ga rezali i pržili; rat je još bio, ja friško izišao iz njega, valjda nismo imali para za kruh, ne bih se čudio da smo uz to pekli krumpire. Dakle, riba je zbilja zakon. Ili nekakva srpska čorba u Vojvodini, djeca smo bili još, na terenskoj vježbi, pa nas dočekale neke babe, snaše, cijelo selo, pjesma, smijeh kraj one strašne Deliblatske peščare koju smo prepješačili radi gađanja, mi smrdimo kao psi, zemlja sa nas otpada kad skineš šljem, a one se smiju i sipaju nam to kiselo, čorbasto, zeleno blago u porcije pod krošnjama, dobro da sam ruke oprao u onom nekom njihovom lugu umjesto sapuna. Dao bih se kladiti da je unutra bilo ribe a ne mesa, tko je uopće tad znao što jedeš, mjesec dana prije skinulo te sa materine sise, ali bilo je fino, tako fino da se pamti do danas; možda jer smo bili djeca, možda jer je neki osmijeh ostao u sjećanju, možda jer je tako malo trebalo za sreću.
    Mene je baka naučila da ne budem izbirljiv; govorila je: hrana je dar Božji i ne da je se ne smije bacati, ne smije se niti maltretirati; ona je valjda bila prva makrobiotičarka, njeni čušpajzi bili su svi skoro polusirovi, ali čovječe, kad se danas sjetim okusa repe, pa pogotovo ričeta na njezinom šparhetu na drva, ili maslinovog ulja kad bi Stari donio iz Šibenika iz konobe, ili cikle od mlekarice Jelice iz Lukšića, koju je baka kuhala sama, i onda je izdubi i metne med unutra, ili u onu crnu repu, pa to nema veze sa ovim jelima danas, samo je boja ista, ništa drugo. I sad vele, pohani šaran; pa taj sa bažul šalatom sa bučinim kad je baka radila, to jelo više ne postoji, osim u našim sjećanjima, kad ga danas vidiš u škrinji u Plodinama, samo ti dođe zlo. Čak, mislim da je dida par takvih znao naloviti sa pajdašima negdje kod Podsuseda, ako ih ne bi ostavili putem u nekoj birtiji, to je zbilja bila priča kao kod gospona Šafraneka. Jadan moj Stari, tu nije imao šanse preživjeti dulje od tri godine; odmaglio je kad sam bio mali, ali tako se pokazalo najbolje, bez svađe, s malo imanja, a puno ljubavi i nekog reda kojeg su ljudi znali djeci dati bez puno riječi. Uprte ti torbu sa dvanaest-trinaest u petak popodne poslije škole, tramvajkarta, ona otrgnuta iz bloka, sjećate se, na koju se lupao žig u zadnjim kolima, ajde na Trg, pa busom u Novi Zagreb kod tate na vikend, nije još bilo šestice i sedmice preko Mosta mladosti; malo učenje, malo bicikl, malo pravimo neke makete dvoraca, malo nekud na košarku, nogač, odeš spavati a na prsima ti enciklopedija koju čitaš i čudiš se svemu što postoji; bio sam u ono doba sedmo čudo, ali bilo je super, počivali u miru, kad se sada sjetim.
    Ribe, ajmo još o ribama. Nekad je bio gospon Orbanić u otoku Samoborskom, s druge strane Save; išli smo bicevima, Dva ribiča, tak nekako se zvalo, pređeš u Medsavama skelom kao Clint Eastwood u Josey Wallaceu i onda malo makadamom uzvodno kroz šumarke; sam je lovio lenjake i pohao ih tako u kuruznom brašnu i na malo masti; naručim jednu porciju sa zelje šalatom i krumpirom; moj mali je derao tu zlatnu hrskavu koricu a ja pretežno meso od ribe kaj je ostalo, to su bili dani, onda kupanac na jezeru pod vrbama. Eh, ribe, ribe, danas je ostao jedino fiš u Rakitju, najbolji od najboljih, prva nedjelja u rujnu, sad smo bili frend i ja biciklima, spustili se ravno sa Kamenih Svatova, to je tako programirano, ujutro pohod gore na gablec, malo odojka, u četiri fiš, baš za dangube, ostaviš biceve u Podsusedu i busom u Jablanovec ujutro pa onda poslije dolje u Susedgrad i na Rakitje; kotao od šesto litara, zakon; ljuto je samo prvih pet sekundi i poslije ništa, a dobiješ po dvije komadine u porciji, džabe :))).
    Evo, raspričao se ja, neka me hunjavica lovi, mislim da me danas napuhalo prije kiše kad sam išao na posao, bit će dobro, laku noć i ne zamjerite na davežu, idem sad Najdražoj dolje na raport, gleda televiziju, mene ove lige prvaka ne zanimaju prije veljače, kad je stani-pani na eliminaciju, onda lova više ne igra toliko, a i nemam nikakav tv paket; idem da vidimo raspored za sutra, možda gucnemo malo cvičeka, donijela jučer kćer, to bu me izliječilo i sutra češnjak uz ručak; Bog blagoslovio online posao, sve ću potaracat sutra kroz dan :))))

    avatar

    19.09.2023. (21:58)    -   -   -   -  

  • j.

    E sad sam se sjetio, ovo ljeto u Češkoj, pa tamo svako selo ima svoj "rybnik", pametni ljudi, tu se pacaju ribe i onda ih uloviš, metneš malu branu na neki potok i na polju napraviš jezerce, kako je recimo bilo kod naših dvoraca, evo recimo još Kerestinec ima tak nešto, ili kod onog ranča tamo prema Strmcu Samoborskom; danas su ljudi poblesavili, više ništa ne znaju, ne daju, ne dijele, samo prodaj, kupi, uvezi, preprodaj, obrlati nekoga na cijeni. Pričao mi čovjek gore u Trebonu sad na pivi da su oni imali neke dozvole, raspored, kad tko lovi koji dan, dijelili su kola, konje, alat, pa tamo banke i osiguranja nisu imali šanse ako su ljudi bili pametni i nisu bili pohlepni. I dan dans im je to ostalo, imaju skromno namještene kuće, skromne cijene smještaja, ugodna klima, imaš što za vidjeti, muzeji, stari gradovi, dvorci, Vltava, fine papice za male pare. Eto, to sam htio još reći, sjetile me ribice na to; kupio sam tamo za par kruna jednu večer komadić sušene ribe iz tog ribnjaka, njihov dućan, rinfuza, pa navečer pod zvijezdama pogled na dvorac i uz pivu, milina; al naravno, Ona je poprijeko gledala, samo mi još nemoj sad iz ruksaka češnjak izvadit, neću Dušo, samo radi tebe, mirisat ću ti cijele noći kao karanfil. :))

    Čovječe, kaj sam ja sve nadrljao sad, ne bute se ljutili, bum to iskopirao pa možda jednom kod sebe nekaj skucam još; šta ti je blog; da nije vas, ja ne bih pojma imao o čemu, samo prazan papir, a ovak, pogledaj; dobro da su metnuli ovo ograničenje, pet hiljada znakova, treba skribomanima kao ja otežati put do nedjela :))))

    avatar

    19.09.2023. (22:03)    -   -   -   -  

  • starry night

    da, divno, slobodno, s užitkom sam čitala, imam i ja pecaroških uspomena, ljetovanje u Kuli Norinskoj, na staroj Neretvi, ja i dragi u čamcu, pecamo na kockice, to su oni mali sićušni prozirni račići, i ja lovim komade, ide me, čista početnička sreća, evo, i to je nešto mimo racia a postoji, i meni grizu, one plosnate srebrne ribe, a dragom neće, i onda odemo u maslinik umorni i ispečeni, a on i nije toliko umoran, a mene sve peče, bijela put, uvijek sam pustila nek izgorim, pa što bude, ponese te ta divna priroda, rijeka, čamac, pecanje, tko bi u toj milini pazio se i čuvao od sunca

    divne su Vaše uspomene, tu na Neretvi sam jela i jegulje s gradela, ličile su mi na pečene zmije, a u ZG u Hungariji su bili nezaboravni fiševi, a što je moja svekrva znala za Badnjak peći šarana, odreske uvaljane u brašno pomiješano sa domaćom crvenom paprikom, čista slast, jedino ne znam jesti ribu s kostima, i uvijek se divim znalcima kako znaju u ustima odvajati meso i kosti, ja volim ribicu bez kosti, da je fina i da nema kosti, i da je bijela

    znate da Vas uvijek još jednom čitam i sve to mi je domaće i znano, posebno bučino ulje i salata od "bažula", kako ju je pravila moja mama, i grahovu juhu sa širokim domaćim rezancima, i pekla šarana, i pravila makovnjaču i orehnjaču, u sobi u polumraku svjetluca okićeni borić a vani pada snijeg i djeca se igraju pod lampama oko kojih plešu snježne pahulje, a ja s uzbuđenjem čitam Radost i Male novine, i Smib i Modru lastu u toploj sobi, bilo je prekrasno, čak mi se čini da su ti blagdani bili puno ljepši i svečaniji tada, je, u pravu ste, lakomi su sve uništili

    laku noć, krasni komentari, inspirativni, hvala!

    avatar

    19.09.2023. (23:27)    -   -   -   -  

  • starry night

    laku noć modrinaneba, luki, ljubim!

    avatar

    19.09.2023. (23:28)    -   -   -   -  

  • WORLD OF A DREAMCATCHER

    @starry
    Inbox...dakle...plačem od smijeha... :D a baš jučer naletim na zajebanciju na FB da mi se možda budući muž nalazi u onim pending requestima :)))

    avatar

    19.09.2023. (23:42)    -   -   -   -  

  • starry night

    volim crnjake :))))))))))))))))))), nikad se ne zna, samo hrabro :))))))))))), znam tipa koji je našao na Tinderu partnericu, prije par godina, još su skupa

    avatar

    20.09.2023. (00:00)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    Jesi ti ova plava ljepotica?:)

    avatar

    20.09.2023. (00:32)    -   -   -   -  

  • starry night

    nisam, poslat ću ti moju sliku u inbox :))))))))))))))))))))))))

    avatar

    20.09.2023. (01:14)    -   -   -   -  

  • WORLD OF A DREAMCATCHER

    @starry
    Život piše romane, stay open minded, nikada ne znaš gdje je sreća :)

    avatar

    20.09.2023. (12:23)    -   -   -   -  

  • starry night

    točno znam gdje je i gledam kako me nervozno traži dok joj se skrivam u bespućima pod nickovima aka pseudonimima ;)) :)))))))))))))))))))))))))))))))))))

    avatar

    20.09.2023. (13:03)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...