Na vijest da je umro Paul Auster, potražila sam u svojoj knjižnici njegov STAKLENI GRAD po prisjećanju gdje bi se knjiga otprilike mogla nalaziti, i čudom, zaronivši u drugu vitrinu, prvu sam pretražila jer sam bila kraj nje ali sam i imala osjećaj da tu knjiga nije, nije me osjećaj varao, jer davno sam ga čitala, ali kako imam fin osjećaj za sve svoje knjige i lokaciju i frekvenciju, jedino kad ih On uzme premještati po stanu po svome, što me strašno ljuti, jer onda ih više ne mogu naći bez cjelodnevne potrage s neizvjesnim ishodom, ali evo, Austera sam našla od druge, čak bi se moglo reći iz prve, ako zanemarim prvi pokušaj traženja za koji sam unaprijed znala da će biti neuspio, a pristupila sam mu iz komfora, kad sam već tu kraj regala, idem najprije tu tražiti. Naravno, kad bi čovjek precizno znao, onda se to ne bi zvalo – traženje, a gdje nema traženja nema ni nalaženja, i tako sam našla svog Austera, a obično smrću i završavanjem djela, a i objavom smrti pisca diljem svijeta, ta mala knjižice nakako postane još značajnija, i ponovo okrećem stranice tražeći mu dušu, koja je tu ostala.



„Njegovi noćni razgovori s Virginijom Stillman bili su kratki. Iako je sjećanje na poljubac u Quinnovim mislima još uvijek bilo snažno, nije došlo do daljnjeg romantičnog razvoja događaja. Quinn isprva bijaše očekivao da će se nešto dogoditi. Nakon tako obećavajućeg početka bio je siguran kako će se gospođa Stillman na koncu naći u njegovim rukama. Međutim, njegova se poslodavka vrlo brzo sakrila iza poslovne maske i niti jednom nije spomenula onaj osamljeni trenutak strasti. Možda Quinn bijaše zabludio u svojim nadanjima, trenutačno se obmanjujući Maxom Workom, čovjekom koji se uvijek okoristio takvim situacijama. Ili je jednostavno posrijedi bilo to da je Quinn počeo snažnije osjećati vlastitu usamljenost. Bijaše prošlo mnogo vremena otkad je neko toplo tijelo bilo uz njega. Jer činjenica je bila da je počeo žudjeti za Virginijom Stillman od trenutka kad ju je ugledao, dobrano prije poljupca. Ni sadašnji nedostatak hrabrosti nije ga priječio da je i dalje ne zamišlja nagom. Svake su noći Quinnovom glavom prolazile lascivne slike, te iako su se izgledi da postanu stvarnost doimali malima, bile su ugodnom razonodom. Puno kasnije, dugo nakon toga što je postalo prekasno, shvatio je da duboko u sebi bijaše njegovao vitešku nadu kako će slučaj riješiti tako blistavo, da će Petera Stillmana izbaviti od opasnosti tako brzo i neopozivo, da će kod gospođe Stillman pobuđivati želju onoliko dugo koliko će to on željeti. To je, naravno, bila pogreška. Ali od svih pogreški što ih je Quinn od početka do kraja počinio, nije bila ništa gora od drugih.
Bilo je to trinaestog dana otkako je počeo raditi na slučaju. Quinn se te večeri ozlovoljen vratio kući. Bio je obeshrabren, spreman da digne ruke od svega. Usprkos igrama što ih bijaše igrao sa samim sobom, usprkos pričama što ih bijaše izmislio kako bi mogao nastaviti dalje, slučaju je izgleda nedostajalo nešto bitno. Stillman je bio luckasti starac koji je zaboravio na svoga sina. Moglo bi ga se slijediti sve do konca vremena i svejedno se ne bi ništa dogodilo. Quinn podigne slušalicu i nazove Stillmanov stan.
"Baš se spremam odustati", rekao je Virginiji Stillman. "Iz svega što sam vidio, Peteru ne prijeti opasnost."
"Upravo na to nas on želi navesti da pomislimo", odgovori žena. "Nemate pojma koliko je pametan. I koliko je strpljiv."
"On možda jest strpljiv, ali ja nisam. Mislim da tratite svoj novac. A ja tratim svoje vrijeme."
"Jeste li sigurni da vas nije opazio? To bi moglo sve promijeniti."
"Ne bih stavio svoj život na kocku zbog toga, ali da, siguran sam."
"Što onda kažete?"
"Kažem da se nemate zbog čega brinuti. Barem ne zasad. Ako se kasnije nešto dogodi, obavijestite me. Dojurit ću na prvi znak nevolje."
Nakon kraće stanke Virginia Stillman reče: "Možda ste u pravu." Zatim, nakon sljedeće stanke: "Ali tek toliko da me donekle umirite, pitam se da li bismo se mogli nagoditi."
"Ovisi o tome što imate na umu."
"Samo ovo. Probajte još nekoliko dana. Da budemo potpuno sigurni."
"Pod jednim uvjetom", reče Quinn. "Morate mi dopustiti da to uradim po svome. Bez ograničenja. Moram imati odriješene ruke kako bih mogao razgovarati s njim, ispitivati ga, prodrijeti do srži stvari jednom zauvijek."
"Ne bi li to bilo riskantno?"
"Ne morate se brinuti. Neću mu otkriti svoje namjere. Neće čak ni naslutiti tko sam i što kanim."
"Kako će vam to poći za rukom?"
"To je moja stvar. Imam u pripremi sve moguće trikove. Morate samo imati povjerenja u mene."
"Pristajem, idem dalje. Pretpostavljam da neće biti bolno."
"Dobro. Treba mi još nekoliko dana, a onda ćemo vidjeti na čemu smo."
"Gospodine Auster?"
"Da?"
"Strašno sam vam zahvalna. Peter se tako dobro osjeća u protekla dva tjedna, a ja znam da je to zbog vas. Stalno govori o vama. Vi ste mu... ne znam... poput junaka."
"A kako se gospođa Stillman osjeća?"
"Ona se osjeća manje-više isto."
"Drago mi je da to čujem. Možda će mi jednoga dana dozvoliti da joj iskažem svoju zahvalnost."
"Sve je moguće, gospodine Auster. Trebali biste to zapamtiti."
"Hoću. Bio bih lud kada ne bih." "

(odlomak)