„DANAS je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice: »Majka preminula. Ukop sutra. S poštovanjem.« Ali, to ništa ne znači. Možda je to ipak bilo jučer.

Ubožnica je u Marengu, osamdeset kilometara od Alžira. Krenut ću autobusom u dva sata i stići tamo negdje poslije podne. Tako ću moći probdjeti noć uz pokojnicu, a vratit ću se sutra navečer. Zatražio sam od svoga poslodavca dva dana dopusta, što mi nije mogao odbiti zbog ovakva razloga. Ali, nije mu bilo pravo. Čak sam mu rekao: — Nisam ja tome kriv. — Nije mi ništa odgovorio. Tada sam pomislio da nije trebalo da mu to kažem. Uostalom, nisam se imao zbog čega ispričavati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut. Ali, vjerojatno će to učiniti prekosutra, kad budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon ukopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz.

Krenuo sam autobusom u dva sata. Bilo je vrlo vruće. Ručao sam bio, kao i obično, u restoranu kod Celesta. Svi su me mnogo žalili, a Celeste je rekao: — Samo je jedna majka. — Kad sam odlazio, ispratili su me do vrata. Bio sam malo smućen jer sam morao otići do Emmanuela da posudim od njega crnu kravatu i flor. Njemu je prije nekoliko mjeseci umro stric.

Trčao sam da ne zakasnim na autobus. Od te žurbe i trčanja pa od drndanja autobusa, vonja benzina i odsijevanja ceste i neba, od svega sam toga zadrijemao. Spavao sam gotovo za cijele vožnje. A kad sam se probudio, bio sam naslonjen na nekog vojnika koji mi se osmjehnuo i upitao putujem li izdaleka. Odgovorio sam: — Da — samo da ne moram s njim razgovarati.

Ubožnica je na dva kilometra od sela. Taj sam put prešao pješice. Htio sam odmah vidjeti mamu. Ali mi je vratar rekao da moram najprije posjetiti upravitelja. Bio je zauzet, pa sam malo pričekao. Za sve to vrijeme vratar je nešto govorio, a onda sam posjetio upravitelja — primio me u svom uredu. Bio je to sitan starac odlikovan Legijom časti. Pogledao me svojim svijetlim očima. Zatim mi je stisnuo ruku i toliko je zadržao u svojoj da već nisam znao kako da je izvučem. Pogledao je u nekakve spise i rekao mi: — Gospođa je Mersault došla ovamo prije tri godine. Vi ste joj bili jedini oslonac. — Pomislio sam da mi nešto zamjera, pa sam mu počeo razjašnjavati. Ali me on presiječe u riječi: — Ne morate se, drago dijete, opravdavati! Pročitao sam spise vaše majke. Vi niste mogli podmirivati njezine potrebe. Njoj je bila potrebna njegovateljica. Vi imate skromnu plaću, a ona je, sve u svemu, bila ovdje sretnija.
Rekoh: — Jest, gospodine upravitelju. — On nadoda: — Imala je znate, ovdje prijatelja, svojih vršnjaka. S njima je imala zajedničke interese koji pripadaju jednom drugom vremenu. A vi ste mladi, i ona bi se dosađivala s vama.

To je istina. Dok je bila kod kuće, mama me je neprestano nijemo pratila pogledom. Prvih dana u ubožnici često je plakala. Ali, to je bilo zbog navike. Nakon nekoliko mjeseci bila bi plakala da su je odveli iz ubožnice. I opet zbog navike. Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju — a da i ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.

Upravitelj je i dalje govorio. Ali ga gotovo više nisam ni slušao. Zatim mi reče: — Sigurno želite vidjeti majku. — Ustadoh bez riječi, a on pođe ispred mene prema vratima. Na stubištu mi objasni: — Prenijeli smo je u našu malu mrtvačnicu. Da se ostali ne uznemiruju. Kad god umre tko od njih, svi su dva-tri dana nervozni. A to otežava rad. — Prošli smo kroz dvorište u kojemu je bilo mnogo staraca koji su ćaskali u malim skupinama. Ušutjeli su dok smo prolazili. A iza naših leđa opet su nastavili razgovore. Baš kao prigušeno brbljanje papigica. Pred vratima jedne omanje zgrade upravitelj se pozdravi sa mnom. — Ostavljam vas, gospodine Mersaulte. Stojim vam na raspolaganju u svom uredu. U načelu, ukop je zakazan za deset sati prije podne. Mislili smo da ćete tako moći probdjeti noć uz pokojnicu. Još nešto — vaša je majka, čini se, višeput izrazila želju svojim drugovima da bude pokopana po vjerskom obredu. Ja sam poduzeo sve što treba. Htio sam vas samo o tome izvijestiti. — Zahvalih mu. Mama nije bila bezvjernica, ali nije nikad za života mislila na vjeru.

Ušah. Bijaše to vrlo svijetla dvorana, obijeljena vapnom, sa stropom od šarena stakla. U njoj je bilo stolica i stalaka s postoljem u obliku slova X. Na dva stalka u sredini ležao je poklopljen lijes. Vidjeli su se samo blistavi, jedva utaknuti vijci kako strše iz dasaka premazanih smeđom bojom. Pokraj odra sjedila je bolničarka Arapkinja u bijelu haljetku, s maramom kričave boje na glavi.

U taj tren uđe iza mojih leđa vratar. Mora da je dotrčao. Zamuckivao je: — Zatvorili smo je, ali treba samo da odvijem vijke pa da je vidite. — Primaknuo se lijesu, ali ga zaustavih. Reče mi: — Nećete? — Odgovorih: — Neću. — Zastade, a ja se posramih jer osjetih da nisam smio to reći. Domalo me pogleda i upita: — Zašto? — ali bez prijekora u glasu, kao da ga samo zanima. Odgovorih: — Ne znam. —Tada, sučući svoj bijeli brk, kaza, ne gledajući me: — Razumijem. — Oči mu bijahu lijepe, svijetloplave, a put pomalo rumena. Dade mi stolac, pa i sam sjede tik iza mene. Njegovateljica ustade i pođe prema vratima. Vratar mi tada reče: — Ima rak. — Nisam ga razumio, pa pogledah bolničarku i opazih da ispod očiju nosi povoj obavijen oko cijele glave. U visini nosa povoj je bio ravan. Na licu joj se vidio samo taj bijeli povoj.

Kad je izišla, vratar reče: — Ostavit ću vas samog. — Ne znam kakvu sam kretnju učinio, ali je ostao stajati iza mene. Smetala mi je ta njegova prisutnost iza mojih leđa. Prostorija je bila puna lijepog svjetla u predvečerje. Dva stršljena zujala su oko staklenog stropa. Osjećao sam kako me obuzima drijemež. Ne osvrnuvši se, pripitah vratara: — Jeste li već dugo ovdje? — Umah mi odgovori: — Pet godina — kao da je neprestano čekao da ga to upitam.

Zatim se raspričao. Bio bi se vrlo začudio da mu je tkogod nekoć rekao da će svršiti kao vratar ubožnice u Marengu. Šezdeset četiri mu je godine, a podrijetlom je iz Pariza. Upadoh mu u riječ:—A, niste odavde? — Zatim se sjetih da mi je, prije negoli me je odveo upravitelju, pričao o mami. Rekao mi je da bi je trebalo brzo pokopati, jer je u ravnici vruće, pogotovo u ovom kraju. Tada mi je kazao da je živio u Parizu i da ga ne može zaboraviti. U Parizu čovjek ostaje uz pokojnika po tri, pa i četiri dana. Ovdje nema za to vremena, čovjek se još nije ni snašao a već mora juriti za mrtvačkim kolima. Tada mu je žena rekla:—Šuti, o tome ne treba da govoriš pred gospodinom. — Stari je pocrvenio i ispričao se. Upleo sam se i rekao: — Ma ni govora! — Mislio sam da dobro i zanimljivo pripovijeda.

U mrtvačnici mi je kazao da je došao u ubožnicu kao ubogar. Budući da se osjećao zdrav, ponudio se da bude vratar. Napomenuh mu da je zapravo isto što i drugi u ubožnici. Reče mi da nije. Već sam se bio začudio kako govori: »oni«, »ostali« i, rjeđe, »starci« o ubogarima od kojih neki nisu bili stariji od njega. Ali dakako da to nije isto. On je vratar i, u neku ruku, ima nekakvu vlast nad njima.

Uto uđe opet njegovateljica. Naglo se bilo smrklo. Vrlo se brzo mrak zgusnuo iznad staklenog stropa. Vratar okrenu prekidač, a iznenadni blijesak svjetla zasjeni mi oči. Pozva me u blagovaonicu na večeru. Ali nisam bio gladan. Tada mi ponudi da će mi donijeti šalicu bijele kave. Kako vrlo volim bijelu kavu, pristadoh i on se začas vrati s poslužavnikom. Popih kavu. Poželjeh da zapušim. Ali sam se skanjivao jer nisam bio načisto smijem li zapušiti pred mamom. Porazmislih i zaključih da to uopće nije važno. Ponudih vratara cigaretom pa zapalismo.

U jednom mi času reče: — Znate da će i prijatelji vaše gospođe majke doći da je čuvaju. Takav je običaj. Moram donijeti stolice i crne kave. — Upitah ga ne bi li se mogla ugasiti jedna svjetiljka. Zamarao me odsjaj svjetla na bijelim zidovima. Odgovorio mi je da se ne može. Električne su instalacije tako uređene — ili sve ili ništa. Nisam se više mnogo obazirao na njega. Otišao je, vratio se i razmjestio stolce. Na jedan je od njih poredao šalice oko kavnika. Zatim je sjeo sučelice meni, s druge strane mame. Njegovateljica je bila također tu, u dnu dvorane, okrenuta leđima. Nisam vidio što radi. Ali, po pokretima ruku zaključio sam da plete. Bilo je ugodno, kava me bila zagrijala a kroz otvorena vrata dopirao je miris noći i cvijeća. Čini mi se da sam malo zadrijemao.

Probudio me nekakav sušanj. Kad sam otvorio oči, učinilo mi se da je prostorija zbog bjeline još blistavija. Preda mnom nije bilo ni sjene, a svaki predmet, svaki kut, sve krivine ocrtavale su se toliko jasno da su mi bole oči. U taj čas uđoše mamini prijatelji. Bilo ih je u svemu desetak i nijemo su stupali na tu jarku svjetlost. Vidio sam ih jasno kao što nikad nikog nisam vidio, ni jedna pojedinost na njihovim licima i odjeći nije mi izmakla pogledu. Međutim, nisam ih čuo i jedva da sam mogao povjerovati u njihovu postojnost. Gotovo su sve žene nosile pregače, a vrpca koja im je stezala struk još im je više isticala ispupčeni trbuh. Nikad dotad nisam zapazio koliko stare žene mogu biti trbušaste. Muškarci su bili gotovo svi vrlo mršavi i nosili su štapove. Iznenadio sam se što im ne vidim oči, nego samo nekakvo mutno svjetlucanje u spletu bora. Kad su posjedali, većina me njih promatrala i klimala u neprilici glavom, a usne im bijahu uvučene u bezuba usta pa nisam bio načisto pozdravljaju li me ili su posrijedi nehotični trzaji. Ipak, mislim da su me pozdravljali. Tada zapazih da su svi posjedali sučelice meni, oko vratara, tresući glavama. Načas me obuze smiješan dojam da su došli da mi sude.

Malo zatim jedna žena zaplaka. Sjedila je u drugom redu, zaklonjena jednom svom drugaricom, pa sam je slabo vidio. Plakala je i neprestance jecala, činilo mi se da neće nikad prestati. Ostali kao da je nisu čuli. Bili su skutreni, nujni i nijemi. Gledali su u lijes, ili u svoj štap, ili što drugo, ali su gledali samo u to. Ona je žena svejednako plakala. Čudio sam se jer je nisam poznavao. Poželio sam da umukne. Ipak, nisam se usudio da joj to kažem. Vratar se sagnuo nad nju, rekao joj nešto, ali je ona zavrtjela glavom, nešto promumljala i dalje plakala. Tada vratar dođe na moju stranu. Sjede do mene. Nakon podosta vremena izvijesti me, ne gledajući me: — Bila je vrlo privržena vašoj gospođi majci. Kaže da joj je ona ovdje bila jedina prijateljica i da sad više nema nikoga.

Ostali smo tako prilično dugo. Uzdasi i jecaji one žene bivali su sve rjeđi. Često je šmrcala. Napokon je umuknula. Nije mi se više spavalo, ali sam bio umoran i boljela su me križa. Sad mi je šutnja svih tih ljudi bila mučna. Tek od vremena do vremena začuo bih nekakav čudan šum, ali nisam znao što je to. Naposljetku sam se dosjetio da neki starci usisavaju obraze i tako proizvode to čudno mljackanje. Oni to nisu ni zapažali, toliko su bili zadubljeni u svoje misli. Čak sam imao dojam da im ta pokojnica što leži među njima ništa ne znači. Ali sad mislim da je taj moj dojam bio pogrešan.

Svi smo popili kavu kojom nas je poslužio vratar. Poslije više ništa ne znam. Noć je prošla. Sjećam se da sam u jednom trenutku otvorio oči i vidio kako starci spavaju zbijeni jedno uz drugo, osim jednog jedinog koji me je, naslonjen bradom na šake u kojima je čvrsto držao štap, netremice gledao, kao da je jedva čekao da se probudim. Zatim sam opet zaspao. Probudio sam se od sve jače boli u križima. Danje je svjetlo prodiralo kroz šarena stakla. Malo zatim probudio se jedan starac i dugo kašljao. Pljuvao je u velik kockast rupčić a svaki ispljuvak kao da je čupao iz sebe. Probudio je i ostale, pa im je vratar rekao da sad moraju otići. Poustajali su. Od tegobna bdjenja lica su im bila siva kao pepeo. Izlazeći, svi su se, na moje veliko čudo, rukovali sa mnom — kao da nas je ta noć, u kojoj nismo ni riječi progovorili, nekako zbližila.

Bio sam umoran. Vratar me odveo u svoj stan gdje sam se malo uredio. Ponovo sam popio bijelu kavu koja je zaista bila dobra. Kad sam izišao, bilo se već razdanilo. Ponad brežuljaka što razdvajaju Marengo od mora nebo je bilo prošarano rumenilom. A vjetar koji je puhao preko njih donosio je miris soli. Na pomolu je bio lijep dan. Odavno nisam bio na selu i osjećao sam kako bih, da nije majke, uživao u šetnji.

Međutim, čekao sam u dvorištu, ispod platane. Udisao sam miris svježe zemlje i nisam više bio pospan. Mislio sam na kolege u uredu. U ovo doba dana ustaju da pođu na posao — meni je to oduvijek bio najteži trenutak. Još sam neko vrijeme razmišljao o tome, ali mi pozornost privuče zvono što je zazvonilo negdje u zgradama. Unutra, iza prozora, razlegnu se nekakvo komešanje, a onda se opet sve utiša. Sunce je poiskočilo na nebu — već mi je grijalo noge, vratar je prošao kroz dvorište i rekao mi da me traži upravitelj. Odoh u njegov ured. Dao mi je da potpišem nekoliko spisa. Opazih da je obukao crn kaput i prugaste hlače. Dohvatio je telefonsku slušalicu i obratio mi se: — Maloprije su stigli službenici pogrebnog zavoda. Zamolit ću ih da zatvore lijes. Želite li da još prije toga posljednji put vidite majku? — Odgovorih da ne želim. Snizivši glas, upravitelj zapovjedi u telefon: — Figeac, recite ljudima da mogu krenuti.

Zatim mi reče da će prisustvovati pogrebu, a ja mu zahvalih. Sjede za svoj pisaći stol i prekriži svoje kratke noge. Saopći mi da ćemo ja i on biti sami, s dežurnom bolničarkom. U načelu, ubogari ne smiju prisustvovati pogrebima. Dopušta im samo da čuvaju mrtve. — Iz čovječnosti — pripomenu. Ali je u ovoj prilici iznimno odobrio jednom starom maminom prijatelju da prati lijes: — Thomasu Perezu. — Tu se upravitelj nasmiješi. Reče mi: — Shvaćate, riječ je o pomalo djetinjastim osjećajima. Ali, on i vaša majka bili su nerazdvojivi. U ubožnici su se šalili na njihov račun, govorili su Perezu: »To vam je zaručnica.« A on se smijao. To im je činilo veselje. Činjenica je da ga se smrt gospode Mersault duboko kosnula. Smatrao sam da mu ne smijem uskratiti to odobrenje. Ali, na savjet liječnika koji ih redovito obilazi, zabranio sam mu da noćas bdi.

Prilično smo dugo šutjeli. Upravitelj ustade i pogleda kroz prozor, a onda napomenu: — Evo već i župnika iz Marenga. Poranio je. — Upozorio me da ima najmanje tri četvrt sata hoda do crkve koja je u samom selu. Siđosmo. Ispred zgrade stajao je župnik sa dva dječaka iz crkvenog zbora. Jedan je od njih držao kadionicu, a svećenik se sagnuo da podesi dužinu srebrnoga lanca. Kad smo izišli, svećenik se uspravio. Obratio mi se sa »sinko« i rekao mi dvije-tri riječi. Zatim je ušao, a ja za njim.

Umah opazih da su vijci na lijesu pričvršćeni i da su u prostoriji četiri čovjeka u crnom. U isti čas začuh upravitelja kako mi kaže da kola čekaju na cesti, i svećenika kako počinje molitvu. Od tada je sve teklo vrlo brzo. Oni su ljudi prišli lijesu s mrtvačkim pokrovom. Svećenik, njegovi pratioci, upravitelj i ja iziđosmo. Ispred vrata je stajala neka gospođa koju nisam poznavao. — Gospodin Mersault — reče upravitelj. Nisam dobro čuo ime te gospođe, samo sam shvatio da je bolničarka određena da prati lijes. Bez smiješka je naklonila svoju koščatu i dugačku glavu. Zatim smo se sklonili da propustimo lijes.

Pošli smo za grobarima i izišli iz ubožnice. Ispred vratnica stajala su kola. Onako lakirana, duguljasta i sjajna, podsjećala su me na đačku pernicu. Pokraj njih je stajao pogrebnik, smiješno obučen čovuljak, i neki starac koji se neprirodno držao. Shvatih da je to gospodin Perez. Nosio je mek pusten šešir okrugla tuljca i široka oboda (skinuo ga je kad je lijes prolazio kroz vrata), odijelo kojem su hlače padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine s velikim bijelim ovratnikom. Usne su mu podrhtavale ispod nosa posutog crnim pjegama. Iz njegove sijede i prilično nježne kose virile su čudne, klapave i nepravilne uši kojih me boja crvena kao krv iznenadila na tom bljedunjavom licu. Pogrebnik nam svima odredi mjesta. Župnik je išao sprijeda, a za njim kola. Oko njih ona četvorica. Iza njih upravitelj, ja i, na kraju povorke, bolničarka i gospodin Perez.

Sunce je već bilo preplavilo nebo. Počelo je pritiskivati zemlju i žega je naglo rasla. Ne znam zašto smo onoliko čekali prije negoli smo krenuli. Bilo mi je vruće u tamnom odijelu. Starčić koji je bio nataknuo šešir ponovo ga je skinuo. Okrenuo sam se donekle na njegovu stranu i promatrao ga dok mi je upravitelj pričao o njemu. Rekao mi je da su se moja majka i gospodin Perez često uvečer šetali sve do sela u pratnji bolničarke. Gledao sam krajinu oko sebe. Između redova čempresa koji vode na brežuljke što dodiruju nebo, ona crvena i zelena zemlja, one rijetke i jasno ocrtane kuće — razumio sam mamu. Večer u ovom kraju mora da je sjetno zatišje. Sada je od žarkog sunca treperio krajolik i doimao se nečovječno i sumorno.

Krenusmo. Tada opazih da Perez hramlje. Kola su se malo-pomalo sve brže kretala i starac je zaostajao. Jedan od onih koji su išli uz kola također je bio zaostao i poravnao se sa mnom. Začudio sam se koliko je brzo sunce odskočilo na nebu. Opazio sam da polje već odavno odzvanja od zujanja kukaca i pucketanja trave. Znoj mi je curio niz lice. Bio sam gologlav, pa sam se hladio rupčićem. Namještenik pogrebnog zavoda rekao mi je tada nešto što nisam razumio. Istodobno je brisao glavu rupčićem koji je držao u lijevoj ruci, a desnom je odigao štitnik kape. Pripitah ga: — Molim? — On ponovi pokazujući u nebo: — Ala žeže. — Rekoh: — Da. — Malo zatim zapita: — Je li vam to majka? — Ponovo rekoh: — Da. — Je li bila stara? — Odgovorih: — Pa, tako — nisam pravo znao koliko joj je bilo godina. Zatim je ušutio. Osvrnuo sam se i spazio staroga Pereza na pedesetak metara iza nas. Žurio se mašući šeširom u ruci. Pogledah i upravitelja. Koračao je vrlo dostojanstveno, bez ijedne nepotrebne kretnje. Nekoliko mu je kapljica znoja orosilo čelo, ali ih nije otirao.

Učinilo mi se da sprovod odmiče nešto brže. Oko mene svejednako jarko obasjana krajina. Nebo se nesnosno sjalo. Neko smo vrijeme išli dijelom ceste koji je nedavno popravljan. Katran se topio na suncu. Noge su upadale u nj i ostavljale trag u njegovoj sjajnoj kaši. Kočijašev šešir od učinjene kože iznad kola kao da je bio umočen u to crno blato. Osjećao sam se nekako izgubljen između modrog i bijelog neba i jednoličnosti tih boja, ljepljive crnine raskvašena katrana, mutne crnine odijela i lakirane crnine kola. Sve to, sunce, miris kože i balege, miris laka i tamjana, umor od neprospavane noći, mutilo mi je pogled i misli. Osvrnuh se još jedanput — učini mi se da je Perez, koji dobro poznaje ovaj kraj, udario prečacem ne bi li nas sustigao. Na zavoju nam se pridružio. Zatim smo ga opet izgubili. Ponovo je udario poljem, i tako više puta. Osjećao sam kako mi krv udara u sljepoočnicama.

Sve se nakon toga odigralo toliko brzo, sigurno i prirodno da se više ničega ne sjećam. Samo nečega — kad smo ulazili u selo, obratila mi se bolničarka. Glas joj je bio neobičan, nije joj pristajao licu, bio je milozvučan i drhtav. Rekla mi je: — Ako čovjek ide polako, može dobiti sunčanicu. A ako ide prebrzo, uznoji se pa ga u crkvi uhvati groznica. — Imala je pravo. Nema drugog izlaza. Sačuvao sam u sjećanju još nekoliko slika od toga dana — Perezovo lice, na primjer, kad nas je posljednji put sustigao blizu sela. Krupne suze od uzrujanosti i boli kapale su mu na obraze, ali zbog bora nisu tekle niz lice. Širile su se, stapale i stvarale vodenu pokost na tom oronulom licu. Tu su još bili crkva i seljani na nogostupima, crveni geraniji na grobovima. Perezova nesvjestica (kao da se lutak razglavio), zemlja crvena kao krv što se kotrlja po maminu lijesu, bijelo korijenje izmiješano sa zemljom, pa opet ljudi, glasovi, selo, čekanje pred kavanom, neprekidno brenčanje motora i moja radost kad je autobus upao u more svjetala u gradu Alžiru i kad sam pomislio da ću leći i spavati punih dvanaest sati.“

Albert Camus, STRANAC