„PJESNIK je ranije više puta govorio o dugoj inkubaciji koja mu je potrebna da izrazi što je doživio, osobito u epskom stvaralaštvu. Sad je, međutim, lirski izraz tekao usporedo s doživljajem. Doživljaj je bio dubok, iskren, ostvarivalo se ono o čemu je sanjao čitavoga svog vijeka, ulazio je u akciju, život mu dobivao nov smisao i pjesme su potekle, lako, iskreno, jednostavno, snažno bez obzira na dogovor s Goranom. Osjetio je u sebi nove sile, snaženje fizičko i moralno, riješio se fašističke more, disao slobodno, punim plućima, pomlađivao se. Dočekivali su ga svugdje s poštovanjem prema najstarijem i najuglednijem partizanu, radio-stanica »Slobodna Jugoslavija« razglasila je to po čitavom svijetu, ali on je htio biti mlad, nositi oružje, jer se tako osjećao. U Slunju, gdje ga je primio Glavni štab partizanske vojske za Hrvatsku, nakon govora omladincima 3. I 1943, skočio je sa stepenica da dokaže svoju mladost. Starost teži miru, nekretanju, nečem bitno neumjetničkom, živi samo u nekadašnjim djelima, a on je tek započeo svoje pravo djelo, zaorao nove oranice. Kad je kretao iz Zagreba - star, slab, tanak, krhak - mislio je da neće izdržati više od tri mjeseca u »šumi«. Ali »šuma« nije više bila šuma, pokazalo se da ima i kreveta i čaršava i gradova i zamkova čak, hrana snažnija i masnija od zagrebačkog kukuruza, krumpira i graha. Umjesto smrti jačao je i pomlađivao se. Moša Pijade - koji je tada bio u Slunju - pričao je u »Partizanskim varnicama« sv. 1, štampanim u Crnoj Lokvi u Petrovoj Gori na Kordunu 1944:

„Bio sam se zatekao u Slunju kad su poslije pet dana napornog puta stigli iz tajno napuštenog Zagreba dva hrvatska pjesnika, jedan star, tanak i krhak, drugi mlad, plećat i snažan. Ali gle vražjega starca. Već je u Zagrebu računao da će na slobodnom partizanskom teritoriju negdje i na mene naići, pa odlučio da neće on biti najstariji partizan, te navalio da se ja primim toga zvanja. Odbio sam s mukom taj prijateljski napad uvjerivši ga da ima i od njega starijih partizana. Njegovu zavist što imam pušku i revolver, a on nema još nikakvog oružja, zadovoljio je kasnije Peko Dapčević poklonivši mu revolver, ali ga Nazor nije nosio jer je bio - težak.

Teškoće puta namučile su mu tijelo. Ali on je glasno davao izraza onom zadovoljstvu koje je osjetio slično tolikim drugim starijim i slabijim drugovima koji su pošli u šumu sa zebnjom u duši hoće li izdržati tegobe »šumskog« života, a koji su se svi ugodno iznenađivali videći da mogu izdržati i takve napore za koje ni mladi i zdravi nisu držali da se dadu podnijeti dok ih nisu proživjeli. Izdržavši te prve tegobe pokolebala mu se misao koju je u sebi bio stvorio riješivši se da pođe u šumu da će izdržati možda samo tri mjeseca...

... Otići u šumu partizanima, puku koji se bori za slobodu, dati za tu borbu makar nešto od sebe! Možda stradati na samom pokušaju bjegstva, još prije nego što uzmogneš dati glas od sebe iz slobode, ali bar svojim truplom na međi mraka i svjetlosti obilježiti svoj protest, ograditi se od mračnjaštva i zločina, dati svoj glas za budućnost..

U govoru omladincima u Slunju istakao je da je ovo »prvi put što se Hrvati napokon tuku za sebe« i da žali što ne može držati pušku u ruci. Na priredbi koja je 10. I priređena njemu u čast u Bihaću, kamo je stigao iz Slunja, k Vrhovnom štabu i AVNOJ-u, rekao je: Mene svi guraju među starije, pače i među starce, ali sam ja uz mlade, uz njihovu smionost, uz njihovu neopreznost, uz njihovu želju da preskoče svaki plot, svaki jarak, svaki potok, ne gubeći vrijeme u traženju gazova, brodova i mostova... Negda su mladi gotovo zazirali od starih, i obrnuto. Sad je nastalo drugo, novo doba: jedna visoka, i nacionalna i socijalna, ideja veže sve skupa, izjednačili smo se u gledanju na svijet; zajedničke su nam nade i težnje; jedan je duh kojim sada dišemo... S mnogim je stvarima Nazor raščistio prije nego je krenuo u partizane, npr. sa svojom vječitom borbom za individualizam. Individualizmom ne može se voditi borba: to mu je postalo jasno od prvoga dana među partizanima - ako nije već i prije. Pokazao se i govornikom, koji govori improvizirano, lijepo i sadržajno, jer iz uvjerenja. Poslije večere u >>Bosni<< u Bihaću, na zdravicu dra Ribara je odgovorio: U veselju, na gozbi, lako se prijateljstva grade. Ali ona obično nisu duga vijeka. Zato prijateljstvo skovano u nevolji, na muci, kao što ga danas grade partizani Srbi i Hrvati, bit će vječito...“

Bihać je tada bio najveći partizanski grad. U njemu se živjelo gradskim životom, u hotelu, sigurno. Uvjeti rada bili su dobri. I kulturni je život bujao: svake večeri neka kulturna priredba, predavanje, konferencija, kazališna predstava sa zagrebačkim glumcima Vjekoslavom Afrićem i dr., s recitacijama, pjevanjem, Nušićem. Dvadesetak dana ranije u Bihać je stigao iz jasenovačkog logora – zamjenom - i dr Mladen Iveković i postao sekretar novoosnovanog AVNOJ-a. Otad se - kao i Nazor - kroz čitavu 1943. kretao uz AVNOJ i Vrhovni štab i objavio svoja sjećanja i zapise (>>Nepokorena zemlja<<, Zagreb 1945). Posebnu je pažnju posvećivao starom pjesniku pa ćemo se za ovo razdoblje često koristiti njegovim svjedočanstvom. Sjajan starac, taj Nazor!... - zapisuje odmah na početku. - Ostavio je u Zagrebu imanje i kuće, honorare i slavu, kojom su se ustaše kitili, ostavio je tamo svu svoju prošlost i pošao s narodom. Jest, taj čovjek ima razvijen osjećaj stida i časti, on hoće da pomogne da se s hrvatskog naroda opere ljaga koju su učinili ustaški lupeži.“

TRAGOM PJESNIKA VLADIMIRA NAZORA, MIRKO ŽEŽELJ