ČOVJEK POSLIJE SVOJE SMRTI HODA GRADOM

Branku Gavelli

Kamenje pločnika kao dječje glave,
zvonik crkve, slika starinska i dična.
A spodoba moja nikom nije slična.
O, gdje su slike moje mrtve jave?

Gdje su igre, riječi, osjećaji, slave?
U kućama ovim drugi ljudi stanuju,
dane ove strana lica danuju,
a lice je grada tamno, puno strave.

Zar ovi ljudi ne znaju da ja sam umro?
Umro sam, a oni hodaju i viču
i veselo se smiju i ulicama miču
i kliču i buče, u povorkama idu,
ko da u mojoj praznoj sobi
sjena lubanje
ne treperi na zidu.

O, kako je sve ružno! Neponjatno micanje
nepojmljivih stvari, sve tuđe i čudno.
Tijelo je moje olovno i trudno
i bolno je ovo bolećivo ticanje
slika, stijena, ulica i grada
ticalima bolnih uspomena.
Preko svega satkana od sjena
koprena crna polagano pada.

Što ja značim rulji prolaznika?
Tko su, kamo idu, odakle sam došo?
Ulicama ovim i ja sam nekad hodao i prošo
kroz vrevu, graju, kroz okvire slika
što pogasle su davno. Ničeg nema,
ni smijeha djevojačkog niti dječjeg straha.
Sve tren je i hir. Dah mlaki mlakog daha
i šaka sjene, pepela i praha,
satkana od tihih trenutaka
prozirnih ko dašak na zrcalu i mrena.

Ko krunica u čislu blistav tren do trena:
tu kolijevka, tu gozba, tu stradanje, tu raka!

O, kako je gluho u gluhom mraku mraka,
o, kako je teško ovo noćno lutanje
i žalosna tmina: u praznini ćutanje,
a smrt je čaša sna i goral okus maka.

Miroslav Krleža



PJESMA O VREMENU I O SMRTI

Pređa je vremena tanka, od paučine tanja,
na niti visi smrtonosna sanja.

Miriše smrt ko dinja. Žuta voštanica
plazi po nosnici nepoznatog lica.

Mirisanje smrti, strava gnjila
u treperenju mesa, u kucaju bila.

Od mrtvog lica ne ostaje ni glas,
u okviru sjenka, u molitveniku vlas.

M. K.