Zdenkica je usidjelica. Sad je to već jasno jer prešla je pedesetu i nitko joj više ne postavlja pitanja kad će se udati i da joj biološki sat otkucava. Njezin je otkucao, ako je TAJ sat najbitniji sat u nečijem životu. Zdenkica zazire od kuća bez raspela, od cigareta i duhanskog dima, od rock glazbe, akcijskih filmova, preglasnog smijeha i slučajnih psovki. Ona se demonstrativno digne i odlazi u drugu prostoriju i pravi dramu ako sve nije čedno i smjerno i po KKC-u, tj. po njenom. Kad netko hoće dići Zdenkicu iz sobe, samo zapali cigaretu. Zdenkica jako voli fino papati. Punašna je i ima dugačku smeđu kosu s razdjeljkom po sredini, istu kakvu je imala s petnaest, samo sad već dobro prošaranu sijedima i stegnutu gumicom na leđima, bucmaste obraze i krasne zube. Uvijek nosi četkicu u torbici i poslije svakog jela odmah ide prati zube. I svoje papuče donese u torbici, kad ide u goste. Zdenkica nema auto ali nikada ne bi kupila polovni, veli rođaku koji si je kupio polovni jarko crveni i nevino pita je li tako jeftin zbog boje? Oblači se bezoblično i da bude sva pokrivena, a na nogama uvijek su krupne cipele s imperativom udobnosti i idealnom visinom pete po ortopedskim preporukama. Zdenkica je završila težak fakultet na vrijeme i s rektorovom nagradom i zaposlila se u važnom servisu u državi. Tko god ju zamoli za tumačenje, pomoć i intervenciju, a takvih zamolbi je stotine, jer ona dugo radi u središnjoj službi u metropoli, nikada ne odbije, potrudi se i hoće pomoći. Zato se pred Zdenkicom ne pale cigarete, ne psuje i uopće pristojno se ponaša, kad dolazi Zdenkica. Ona je kao skupocjeni starinski broš u kutiji obiteljskog nakita kakav više nitko ne nosi ali se prenosi kao fetiš iz generacije u generaciju – usidjelica, u najplemenitijem značenju te riječi.