KAKO MOŽEŠ?

S desne strane po nasipu
Kretala se povorka ljudskih silueta
Plešuća družina na horizontu
U finalu Bergmanovog Sedmog pečata
Ispod koje smo jurili
U istom smjeru
Prema ogromnoj plaži nadomak grada
Gdje sam se odmah ukopala
Rebrastim đonovima u blato
I licem prema tečenju -
River gazing do sumraka
Ljubičastog i crvenog
U tišini tisuća mrtvih školjkica
Nataloženih u pijesak
Pomislih kako u snovima
Isto nema zvukova
I plivam bešumno nikuda
Vodama bez obala
I zašto ne mogu sad okupati se
Kad sam već tako blizu
S dlanom u rijeci
Tek izišloj iz veljače
I samo trebam...
Skinula bih se i ušla gola
U vodu što pamti Kelte
I proljeća u zviježđu Ovna
Uronila se i kupala
(Ne možeš ući dvaput
U isti rijeku)
Dok ne pomodrim i
Svaka dlačica na tijelu
Mi se ne naježi od dodira
A onda se vratila i osušila
Vjetrom u granama

Poslije sam u kupaoni
Dugo prala đonove
Dok nije isprano
I posljednje zrnce pijeska
I nestali svi tragovi općenja
Iz mojih utora i šavova
Jer on uvijek prigovara
Za moje blatne cipele
Kako možeš?