“dječak gleda lokve od kiše
zaustavlja se pred svakom
i igra se s njima
kao i ja što sam ih voljela
kad bila sam dijete”

Držali smo se za ruke samo kad bi išli preko ceste jer sam se užasno bojala da mi se ne otrgne i shit happens priča. Njegova ručica bila je topla i čim bi prešli cestu pustio bi mi ruku i veselo trčkarao ispred mene mračnim ulicama oivičenim drvećem i upaljenim uličnim svjetiljkama. Kiša je prestala padati i magnolije i procvjetale voćke u dvorištima bile su pune cirkona i kaleidoskopskih stakalca koje prizore sam lovila snapshotima. Uživali smo oboje u svijetlom proljetnom sumraku, pa paljenju prozora i spuštanju noćnog crnila, u raznobojnim neonima i našoj dugačkoj šetnji po od kiše blistavom gradu. Sjetila sam se citata potpisanog s van Gogh - “Često pomislim da je noć življa i bogatije obojena od dana.” Mog dječaka su privlačile lokve i malo, malo bi se sagnuo i grančicom provjeravao dubinu. Hoćeš mi kupiti sladoled? Povukao me na uglu ulice u smjeru kioska sa sladoledima, suprotnom od kuće. Pa smo okrenuli do kioska i kupili iz škrinje bočicu s Cedevitom u čepu, jer su sladoledi već bili zaključani. Nema veze, ići ćemo u naš dućan, rekla sam. Da, u Konzum, potvrdio je. Tamo smo kupili i sladoled i majmunića, i kekse i hrenovčice za večeru, iako on nikad nije gladan i od cijelog menija pojede samo kokice iz mikrovalne. I da, na semaforu kod prelaska velike prometnice, dok smo čekali na crvenom zamislila sam se i jurili su farovi automobila i on je krenuo i ja sam ga zgrabila za rame i trgnula natrag tako snažno da me začuđeno pogledao, i tek tad vidjela da je krenuo na zeleno. Jedna djevojčica davno davno, iz susjedstva, prelazila je veliku cestu pred neboderom svojim i ispala joj je školska papuča iz torbe školske i vratila se po papuču i više se nikada nije vratila kući. Tragedija.