PIETA

Glazba modrih nevidljivih sfera.
Na polituri starog šifonera
zelene boje dršću mladog dana
i jedna svijeća plamti blijedim plamom,
i jedna jadna žena,
nad bijelim lešom krvavim i nagim,
nariče ko rodilja što viče
nad plodom srca,
srca plodom dragim.
Obrisi se njeni biju s polutamom,
a jedna svijeća plamti blijedim plamom.

"Ja Ti nosim balzam, paome i mir!
Mir s Tobom, tužni sine moj!"

Tih jecaj zvona i pobjednički poj.
Na barikadi negdje teče krv, i gori plam, tutnji boj,
i crveni se smije stijeg u modrini visina,
a jadna mati oplakuje stjegonošu sina.

I čini se da mrtvi stjegonoša govori:
"Po laži miriše u našem stanu,
tu, mati, po laži miriše,
i demon neki diše,
i dira moju ranu.
O, mati! To danas strašno lažan Uskrs svanu.

Mi smo se klali, mati moja draga,
i srce tvoje sedam puta zaklano krvari.
Mi smo se klali ko pijani barbari
za stvarnost crne tvrdoglave stvari.
A sve je Laž, Laž grozna, ni crna ni bijela,
Laž barikade, knjige, riječi i raspela,
i ničega nema, ni boga ni vraga.
O, zašto smo se klali, mati moja draga?"

Glazba modrih nevidljivih sfera.
Na polituri starog šifonera
zelene boje dršću mladog dana
i jedna svijeća plamti blijedim plamom.

Miroslav Krleža

"Ako sam lud, meni je pravo, pomisli Moses Herzog. Neki su smatrali da mu fali jedna daska, a neko je vrijeme i sam sumnjao u to da je sasvim normalan. Ali sada, premda se još ponašao čudno, osjećao je pouzdanje, vedrinu, vidovitost i snagu. Zapao je u neku opčinjenost i pisao je pisma svim mogućim osobama. Ta su ga pisma toliko uzbuđivala da je od kraja lipnja neprestano putovao amo tamo s koferom punim papira. Najprije ga je ponio iz New Yorka na Marthas Vineyard, ali se odmah vratio; dva dana nakon toga otputovao je avionom u Chicago, a iz Chicaga je otišao u jedno selo u zapadnom Massachusettsu. Daleko od grada, pisao je neprekidno, fanatički novinama, osobama iz javnog života, prijateljima i na kraju mrtvima, nepoznatim pokojnicima iz vlastite obitelji te, konačno, slavnim pokojnicima.

Bilo je to u jeku ljeta u Berkširskim brdima. Herzog je bio sam u velikoj staroj kući. Inače izbirljiv u hrani, sada je jeo tvornički kruh iz papirnog omota, grah iz limenki i jeftini sir. Ponekad bi brao maline u zaraslom vrtu podižući bodljikave grane s rastresenim oprezom. Što se tiče spavanja, spavao je na madracu bez plahti — bio je to njegov odbačeni bračni krevet — ili u mreži za spavanje, pokriven kaputom. Visoki stričci i mladice bagrema i topole okruživali su ga u dvorištu. Kad bi noću otvorio oči, zvijezde su bile blizu poput obrisa duhova. Vatre, naravno; plinovi — minerali, toplina, atomi, ali s posebnim značenjem u pet izjutra za čovjeka koji leži u mreži za spavanje omotan kaputom.
Kad bi ga potresla neka nova misao, otišao bi u kuhinju, svoje glavno boravište, da je zapiše. Bijela se boja ljuštila sa zidnih opeka, a Herzog bi ponekad brisao rukavom sa stola životinjski izmet, razmišljajući bez uzbuđenja zašto su poljski miševi tako pohlepni na vosak. Proglodali su voštane kapice na staklenkama s pekmezom; a rođendanske bi svjećice oglodali tako daje ostajao samo stijenj. Jedan je štakor, proglodavši omot narezanog kruha, ostavio za sobom šupljinu u obliku svog tijela. Herzog je pojeo drugu polovicu kruha mažući kriške pekmezom. Mogao je on dijeliti i sa štakorima.
Sve je to vrijeme krajičkom uma ostao otvoren okolnom svijetu. čuo je vrane ujutro. Njihovo je graktanje bilo divno. U sumrak bi čuo drozdove. Noću se glasala sova drijemavica. Kad bi šetao po vrtu, uzbuđen nekim zamišljenim pismom, vidio bi ruže penjačice kako se ovijaju oko žlijeba; ili dudov plod - ptice kako se kljukaju njime u dudovoj krošnji. Dani su bili topli, večeri crvene, sparne i prašne. Pažljivo je promatrao sve, ali mu se činilo da je napola slijep.
Njegov prijatelj, bivši prijatelj, Valentine i njegova žena, bivša žena, Madeleine, proširili su glas da je doživio duševni slom. Je li to istina?
Zakretao je oko prazne kuće i ugledao nejasan odraz svog lica u prašnom prozorskom staklu prekrivenom paučinom. Izgledao je čudno spokojan. Neki odsjaj odražavao mu se kao crta sredinom čela, niz ravni nos i preko punih nijemih usana.

Potkraj proljeća Herzoga je obuzela potreba da razjasni, raščisti, opravda, svede na pravu mjeru, razbistri, ispravi.
U to je vrijeme predavao u jednom njujorškom večernjem sveučilištu za odrasle. U travnju je još bio prilično suvisao, ali pri kraju svibnja počeo se gubiti. Njegovim je studentima postalo jasno da neće mnogo naučiti o izvorima romantizma, ali će se nagledati i naslušati čudnih stvari. Akademske formalnosti su otpadale jedna za drugom. Profesor Herzog je ispoljavao nesvjesnu otvorenost čovjeka duboko obuzetog svojim mislima. A pred kraj školske godine u njegovim je predavanjima dolazilo do dugih stanki. On bi prekinuo predavanje promrmljavši: »Oprostite« i posegao bi za naliv-perom u unutrašnjem džepu. I dok je katedra škripala, on bi pisao na komadićima papira, a kretnje njegove ruke odražavale su pritisak snažnog poriva; bio je sav zaokupljen, upadljivo tamnih podočnjaka. Njegovo je blijedo lice pokazivalo sve — sve. Razmatrao je, iznosio razloge, patio, otkrivao sjajnu alternativu — bio je otvoren za sve, bio je uskogrudan; njegove oči, njegova usta objašnjavala su nijemo sve — čežnju, zaslijepljenost, ogorčenost. Sve se vidjelo. Polaznici bi čekali tri minute, pet minuta, bez glasa.
U njegovim bilješkama isprva nije bilo reda. To su bili odlomci — slogovi bez smisla, uzvici, iskrivljene poslovice i citati ili, na jidišu svoje davno preminule majke, trepverter — umjesni odgovori koji su prekrasno padali na um, kad bi čovjek već silazio niz stepenice.
Pisao bi, na primjer: Smrt— umrijeti —ponovo živjeti —ponovo umrijeti — živjeti.
Bez osobe nema ni smrti.
Pa: Na koljenima svoje duše? Zašto ne biti usput i koristan. Oribati pod.
Zatim: Odgovori bezumniku prema bezumlju njegovu, da ne misli daje mudar.
Ne odgovaraj bezumniku po bezumlju njegovu, da ne budeš i ti kao on.

Odaberi jedno.

Zapisao je i: Vidim kod Waltera Winchella da je J. S. Bach navlačio crne rukavice kad je komponirao misu rekvijem.
Herzog nije zapravo znao šta da misli o tom črčkanju. Prepuštao se uzbuđenju koje je rađalo te bilješke i na mahove je pomišljao da bi to moglo biti znak unutrašnjeg sloma. To ga nije plašilo. Ležeći na sofi garsonijere koju je iznajmio u 17. ulici, na mahove je zamišljao sebe kao industriju koja proizvodi osobnu povijest, i vidio bi sebe od rođenja do smrti. Na komadu papira se složio:

Ne mogu opravdati.

Razmatrajući sav svoj život, uvidio je da je pogrešno postupio u svemu — u svemu. Život mu je bio, štono kažu, upropašten. Ali pošto on, kao prvo, nije mnogo ni vrijedio, nije bilo ni naročitog razloga žaljenja. Razmišljajući na smrdljivoj sofi o stoljećima, devetnaestom, šesnaestom, osamnaestom, pronašao je u posljednjem izreku koja mu se svidjela:

Žalost je, gospodine, vrsta dokonosti.

I dalje je, ležeći potrbuške na sofi, razmatrao čitav svoj položaj. Je li on pametan čovjek ili idiot? Tako, u tom času, nije mogao tvrditi da je pametan. Nekad je prije možda imao svojstva pametne individue, ali je umjesto toga odabrao da bude sanjar pa su ga spretni tipovi izgurali. Što još? Ćelavi. Čita reklame tvrtke Thomas, specijalisti protiv ćelavosti s pretjeranom nevjericom čovjeka čija je želja da vjeruje duboka, očajnička. Specijalisti protiv ćelavosti! Da... on je muškarac koji je nekada bio privlačan. Njegovo lice svjedoči o proživljenim stradanjima. Ali on je i sam tražio da strada i pomogao je svojim napadačima. To ga navede na razmišljanja o svom karakteru. Kakav je njegov karakter? Pa, služeći se modernim rječnikom, on je narcistički; on je mazohistički; on je anakroničan. Njegova je klinička slika depresivna — ne najtežeg tipa; ne maničko-depresivna. Ima medu nama i gorih bogalja. Ako čovjek vjeruje, a danas izgleda svatko vjeruje da je čovjek bolesna životinja, je li onda on, Herzog, barem upadljivo bolestan, iznimno slijep, neuobičajeno srozan? Nije. Je li inteligentan? Njegov bi intelekt bio djelotvorniji da je imao agresivan paranoidan karakter, željan vlasti. Ljubomoran je, ali nije izuzetno borben, nije pravi paranoik. A kako je s njegovim stručnim profilom? — Sada mora priznati da ne vrijedi bogzna šta ni kao sveučilišni nastavnik. On je doduše revan, pokazuje stanovitu veliku, nezrelu iskrenost, ali možda nikad neće uspjeti da postane sistematičan. Bio je briljantno započeo radom na svom doktoratu — Mjesto prirode u engleskoj i francuskoj političkoj filozofiji XVII. i XVIII. stoljeća. Autor je nekoliko članaka i knjige Romantizam i kršćanstvo. Ali ostale su njegove ambiciozne zamisli usahle jedna za drugom. Zahvaljujući ranijim uspjesima, nije nikada imao teškoća oko namještenja i dobivanja sredstava za znanstvenoistraživački rad. Narrangassett Corporation mu je u toku više godina dodijelila ukupno 15.000 dolara u svrhu daljnjeg proučavanja romantizma. Rezultati tog proučavanja ležali su u ormaru, u staroj putnoj torbi — osamsto stranica kaotičnog izlaganja koje nije nikada izveo do središnje logične misli. Pomisao na to bila je mučna.
Na podu pored njega ležali su papiri i on bi se povremeno naginjao da piše.
Sada je zabilježio: Ne ta duga bolest, moj život, nego to dugo ozdravljivanje, moj život. Liberalnogradanska revizija, iluzija usavršavanja, otrov nadanja.
Neko je vrijeme mislio o Mitridatu, čiji se organizam navikao da nesmetano upija otrov. Prevario je svoje ubojice koji su pogriješili upotrebljavajući male doze i tako se usalamurio umjesto da bude otrovan.

Tuttofa brodo.*

l Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž — dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo. Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjećao je ljubav ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pasivan. S vlastitom dušom, zaobilazan.
Zadovoljan vlastitom strogošću, doista uživajući u neumoljivosti i činjeničnoj oštrini svog suda, ležao je na sofi, ruku sklopljenih pod glavom, nogu opruženih bez cilja.

Ali koliko šarmantni mi ostajemo, unatoč svemu.

Tata je, jadan, mogao svojim šarmom domamiti ptice s grana, krokodile iz mulja. Madeleine je također imala veliki šarm, i osobnu ljepotu, i veliku inteligenciju. Valentine Gersbach, njezin ljubavnik, bio je isto šarmantan čovjek, premda na teži, brutalan način. Imao je bradu s podvaljkom, vatrenu bakrenastu kosu koja mu je doslovno kuljala iz glave (nije njemu potrebna tvrtka Thomas, specijalisti za ćelavost), a hodao je na drvenoj nozi, prigibajući se i ispravljajući kao gondolijer. Herzog je i sam imao mnogo šarma. Ali je njegovu seksualnu moć nagrizla Madeleine. A bez sposobnosti da privuče žene kako se mogao oporaviti? Upravo u tom smislu on se najviše osjećao kao rekonvalescent."

*(Tal.) Sve dobro dođe. (Sve se može iskoristiti.)

Saul Bellow, HERZOG

"Kad je Manduša na dan sv. Lucije ustala, bilo je još vrlo rano. Nije mogla spavati; neprestano ju je smućivalo pitanje: što se to zbivalo u dvorištu, tko je tamo tako dugo stajao i zašto? Dignuvši se, opazi da Divljan nije ni legao. Dakle ipak se nešto neobično desilo. Stade se odijevati, kad opazi na stolu pismo. Uzme ga i razabere da glasi na nju. Hitro ga razmota i videći da je Divljanov potpis, sa strepnjom ga stade čitati:

"Draga sestrice, Mandušo!
Moja sudbina nenadano me poziva da idem, a da se s tobom prije toga ne oprostih. Obećao sam ti da ću se za te brinuti kao brat i to obećanje ispunjavam. Otvaram vrata tvojoj sreći, a ti treba samo da uđeš. Živko, plemenita duša, bogat i ugledan plemić, ljubi te i hoće da mu budeš žena, a otac i sestra ne krate mu. Nikad nisi bila moja žena. Zato će crkva našu vezu pred oltarom proglasiti nevrijednom. Otkrio sam Živku svu istinu. Zna sve, ali hoće da te uzme. Zato sam te jučer i pitao bi li pošla za nj da si slobodna. I kad si mi odgovorila: bih, ja sam mu kao tvoj brat odmah dao tvoju riječ. On je sretan. I ti ćeš biti sretna s njim. Meni je da idem svojim putem. Ne znam hoćemo li se još kada vidjeti, zato te molim oprosti mi što nisam bio uvijek prema tebi onakav kako je trebalo. Ti si mi dvaput spasila život, a ja ti ne mogu uzvratiti drugačije nego, evo, vraćam ti slobodu koja te vodi k sreći.
Zbogom!
Divljan"

Papir dršće u njezinoj ruci. Sve se s njom okreće: i soba, i svijet, i nebo, i zemlja. Razočarana gleda u vrata što se jučer zatvoriše za njim. Nikad više neće rastvoriti, a na pragu se neće pojaviti on. Nikad više neće ući tiho i polagano, sjesti na postelju, misliti i uzdisati. Ona je sad sama u stranom dvorcu, među stranim ljudima. On je ostavlja drugome. Daje je svome pobratimu. A ona dršće, suze joj zasljepljuju vid i bol joj steže jadno, malo, nesretno srce. Manduša plače kao da je umro, a ona je ostala sama samcata na čitavom svijetu. U duši joj se bude uspomene na sve ono što je proživljavala s njime i srce joj se kida od boli i želje da se opet sve obnovi, da bude sve kao i prije, da je on tu, pa makar govorio s njom i ledeno, i hladno, i bezbožno. Željela bi da je tu, da mu kaže kako neće da ide za Živka i da je to rekla samo od jada, čega li?
“Pušta me tako lako, hladno kao da mu nisam ništa. Pušta me drugome, zašto?”
“Ljubi li možda Dodolu pa hoće da me se riješi? Ta joj se misao ovila oko srca poput ljute zmije. Zbog čega bi me inače tako lako pustio drugome?”
Brzo osuši suze i spremi se da što prije govori s Dodolom. Ali u to ona dođe vesela, vedra, svježa, kao proljetni cvijet.
- Ti si plakala? - reče Dodola. - Znam zbog čega. Stidiš se što si se vjenčala s Divljanom. Znam sve, danas u jutro Živko mi je sve ispripovjedio. Ali nemaš se čega stidjeti. Dobro si učinila što nisi dala da tome mladiću odrube glavu. Zato te Bog i nagradio. Moj brat te voli kao oko u glavi. I otac moj već zna. I on te ne osuđuje. Veseli se da će naš Živko biti sretan. Ne plači, nećemo o tome govoriti kao da i nije bilo. Ti si naša i ljubit ćemo te kao nikoga na svijetu. Donijela sam ti novu haljinu. Danas će mi oca izabrati komešom pa će biti mnogo gospode na večeri.
Dok je ovako veselo i bezbrižno čavrljala, nije ni slutila da njezine ljupke, utješljive riječi razdiru Mandušino srce.

Teško je Manduša svladala svoju bol, pa onda otišla s Dodolom da joj pomogne u kuhinji.
Vrijeme je prolazilo. Došlo je i podne, a Pogledivećih nema. I mužari nisu pucali u znak da je izabran komeš, što je Dodolu zabrinulo. Nije mogla misliti što se događa i zašto ih nema.
Tek oko jedan sat popodne vratiše se stari Pogledić i sin kući i stadoše preneraženoj Dodoli pričati što se sve dogodilo. Dodola je trnula, a Manduša kao prikovana slušala Divljanovo junačko djelo. To je ispuni srećom.
Napokon se svi smiriše da je sve tako sretno prošlo i odlučiše sjesti k stolu. Tad se otvore vrata, a u sobu uđe mladić u građanskom odijelu. Manduša je prepoznala gričkog kapelana.
- Evo mog zaštitnika - predstavi ga Dodola Manduši vedrim smiješkom. - Danas je prvi put ustao i dolazi da s nama objeduje.
Pogledić i njegov sin primiše došljaka ljubazno i onda svi sjedoše k objedu. Čitavo je vrijeme Pogledić pričao svome gostu što se sve zbilo prigodom izbora, pa nije bilo vremena da govore o čemu drugom. Manduša je šutjela i slušala i čudila se što joj Mirša baš ništa ne govori o Živku ni o Divljanu, samo je katkad ispod oka promatra.
Poslije objeda vrati se Mirša u svoju sobu. Pogledić sa sinom se povuče, a Dodola ostane zajedno s Mandušom.
- Kako ti se sviđa mladi plemić, moj zaštitnik? - upita ona.
- To nije plemić - odgovori Manduša.
- Otkud ti to znaš? začudi se Dodola.
- Jer ga poznajem. On je pop.
- Tko je pop?
- Taj što je s nama objedovao.
Dodola široko rastvori oči.
- Ti sanjaš.
- On me vjenčao s Divljanom.
- On? Možda je to samo sličnost?
- Kako sličnost kad sam svaki dan bila na misi koju je on služio.
Dodola naglo ustane i oštrije pogleda Mandušu.
- Govoriš li istinu?
- Kako bih mogla lagati?

Ne odgovorivši više ni riječi, Dodola izađe pa hitrim koracima pođe hodnikom, stane na vratima sobe svoga gosta i pokuca. On se odazove, a djevojka stupi u sobu.
- Vi ste blijedi - reče Mirša ustavši i pošavši djevojci u susret.
- Čuli ste: gotovo izgubih oca i brata. Strašno je to. Pa i izopćili su ga. Recite: je li to pravedno, smije li Kaptol u ime Boga izopćiti čovjeka iz crkve?
- Kad bi svi njihovi čini bili doista u ime božje, onda bi Bog davno prestao biti Bog.
- Kažu da će čitavo Turopolje izopćiti ako plemići ne izruče Kaptolu desetinu. Strašno je sad u Turopolju. Brandenburg nas bije mačem, a oni na Kaptolu izopćenjem.
- Pa to je naravno. Jednaki su oni. Razlika između velikaša i Kaptola samo je u tome što visoko plemstvo ima samo svjetovne kmetove, a Kaptol još i duhovne.
- Duhovne?
- Da. To su oni jadni mali popovi koji treba da robuju i dušom i tijelom onima s crvenim pojasevima.
- Otkud vi to znate?
- Jer sam i ja takav jadni njihov kmet.
- Djevojka ga čvrsto pogleda.
- To mi nikad niste rekli?
On spusti oči pa odgovori:
- Niste me nikad pitali tko sam i što sam.
- Da. Nisam vas pitala, ali donijeli su vas u naš dvorac u građanskom odijelu, pa kako bih slutila. A ni Divljan ni vi ne rekoste da se poznajete.
- On me tako molio.
- Da, shvaćam, zbog Manduše.
- Ali jučer prije nego što je otišao saopćio mi je što se zbilo između njega i Živka, pa tako danas već mogu govoriti o svemu i o sebi.
- Čudno! - Za ovo vrijeme što ste bolovali mnogo smo pričali, ali vaše su misli više misli učenog čovjeka negoli popa.
On uzdahne i pogleda joj duboko u oči.
- Moja mati, zagorska plemkinja, dade me u popove. Ljubio sam nauku. Ona bijaše sva moja naslada. U njoj sam tražio sreću života. Zapopio sam se u čvrstoj vjeri da ću svoj život posvetiti samo učenju neukog puka. Učio sam ga poštenom životu, da bude prema sebi strog, prema drugima blag. Govorio sam mu da smo svi jednako ljudi i nitko o sebi ne može reći da je pravedan i savršen. Ali mi s Kaptola poslaše ukor, jer da moja nauka oskvrnjuje vjeru naroda u svetost svećenika. Puk mora vjerovati da je sve ono što veli, radi i čini pop savršeno, sveto, istinito. I prozvaše me u Zagreb da im budem na oku. Progonili su me sve dotle dok me jednog dana ne osudiše na zatvor. Nisam sposoban da budem mučenik i pobjegoh. Putem sam nabavio građansko odijelo i zaputio se u Turopolje gdje imam prijatelja župnika, glagoljaša. Pošao sam šumom da ne sretnem ljude i sklonem se u kapelicu sv. Barbare da dočekam dan. Najednom čujem lovački rog. Izađem i prisluhnem, kad pored mene preleti nago žensko stvorenje.
Dodola obori oči.
“Netko je progoni” - pomislim ja i nešto me ponuka da idem za njom. Odlučim da je sklonem u crkvu. I dostignem je, a dalje znate što je bilo. Zaskočili su nas Lukavčani. Imao sam uza se kuburu da se branim protiv šumskih zvijeri i njome se poslužih u našu obranu. Ali promaših. Kad sam se probudio iz nesvijesti, nada mnom lice što sam ga vidio u šumi. I kad god se probudim, vidim ono isto lice i čujem onaj isti anđeoski glas. Ležao sam bespomoćan i živio samo u čekanju kad će se pojaviti ona, u bjelini, s vedrim smiješkom i toplim glasom koji mi je zvučio poput pobožnog zvona. I ona je dolazila svaki dan i sjedila kraj mene sate i pričala. Nikad u životu nisam proživio sretnije časove dok sam lebdio u ovoj sobi između života i smrti. Nisam mislio ni na što, izgubio se u ljepoti časova. I tako sam šutio o sebi, o svom zvanju, o svemu i radovao se kad me niste za to pitali. Htio sam da tu sreću ispijem nepomućenu sudbinom mojega života.
Moje zdravlje probudi me iz te sreće. I, evo, treba da vam zahvalim. Za njegu i dobrotu mogu zahvaliti, ali za časove sreće ne bih mogao zahvaliti ni da se deset puta vratim na zemlju. Bio je san koji ste mi dali vi. Sutra u zoru ostavit ću ovu kuću.
- Zašto tako brzo? - upita Dodola koja ga je slušala oborenih očiju. Visoko plemenito mladićevo čelo naboralo se, gledao je čas u pod, a onda opet podigao oči i neobično odgovorio:
- Moram!
Dodola časak šuti, a onda se najednom digne.
- Vi odlazite? - upita je on teško razočaran.
Ona ga samo pogleda i odvrati:
- Zove me posao pa moram.
Njezina odjeća zašušti i za njom se zatvoriše vrata.
Mirša spusti glavu i sklopi oči da mu zvuk njezinih riječi što duže ostane u duši. U glavi mu sijevnuše misli kao munje posred tame.
- Je li to drhtao njezin glas, ili je bio odjek moga glasa? Zar je to u njezinim očima bila suza, ili sam u njima vidio svoju suzu? Je li moguće da ona...
Od bolesti oslabljeno tijelo klone u naslonjač. Glava mu padne na grudi. Ali duša mu se razbudila u svojoj mladoj snazi, poput orla što bi htio poletjeti k suncu.

A Dodola uđe u sobu u kojoj je još uvijek sjedila Manduša i razmišljala što li se to s njom zbilo i zašto je tako naglo otišla. Nosila je u ruci srebrnu posudicu sa svojih trinaest vitezova i htjela ih baciti u kamin.
- Rekla si da se svaki dan baca po jedna kuglica? - upita Manduša.
- Da, ali čemu to? Ionako je uzalud. Neće mi izići onaj kojeg želim.
- Kako to?
- Nikad mu ne mogu postati žena.
- Zašto ne?
- Ima zapreka duboka kao more.
Manduša zadršće pa upita:
- Jer je već vjenčan? Sa mnom je vjenčan, je li?
- S tobom? Što to buncaš, djevojko?
- Ti ljubiš Divljana.
- Kakva luda misao. Divljana vrlo volim, ali ljubav, to je drugo.
- Zar on ne ljubi tebe?
- Mene? Nije mu ni na kraj pameti - rastreseno će Dodola, a da nije ni gledala Mandušu ni opazila kako joj se lice neobično razvedrilo.
- Pa koga ti je ono jučer napisao na papiru? - opet će Manduša.
- Da, zbilja. Koga je to napisao? Zaista ne slutim. Ostavit ću kuglice. Običaj se ne smije povrijediti. Neka sv. Lucija odluči da vidimo koga će mi dosuditi.

Manduša je brzo ostavi i pođe u svoju sobu. Na hodniku sretne Porču. Znala je da će tokom dana poći u Jablanovac pa ga zamoli da Divljanu ponese pismo. On izjavi da je pripravan, a djevojka pobrza u sobu, uzme papir i crnilo. Iglica ju je na Griču dobro naučio baratati perom. Sreća što je snađe kad je čula da Dodola ne ljubi Divljana ni on nju, u prvi ju je čas tako razbudila da su joj riječi padale na papir ne razmišljajući ni časka. Brzo svrši pismo, izađe u hodnik i predade ga Porči.
Podvečer izišao je Divljanov četovođa iz dvorca. Lukavčana više nije bilo. Kad su vidjeli da je Divljan navalio s Rakarima i razbio Lukavčane kod općine, povukoše stražu i tako je Porča mogao mirno otići.
Stigavši u Jablanovac, bilo je već kasno. Svi su spavali, samo su straže čuvale ulaz u dvorac. Propustivši ga pođe mladić u sobu. U ruci mu je Mandušino pismo. Okretao ga je i mislio pa opet okretao, a najzad ga otvori. Bilo je u njemu samo nekoliko redaka:

“Dragi Divljane! Tvoje pismo rastužilo me. Neću da pođem za Živka. Srce mi ne da. Ono voli drugoga. Moja sreća ne dolazi od Živka. Bila bih sretna samo kad bi Ti ostavio Rakare. Ako Ti nisam mrska, dođi sutra, vrati Živku riječ što si mu je dao u moje ime, a ja ću poći s tobom na kraj svijeta zauvijek.
Manduša”

Porčino se čelo namrštilo.
“Eto, dobro sam slutio. Mami ga od nas. On je ljubi, odmamit će ga. Prelijepa je da ne bi…”
Izvana su se čuli koraci a Porča hitro spremi pismo. Jedva ga je sakrio kad uđe Divljan još napola snen.
- Probudio sam se i čuo da dolaziš - reče on. - Danas smo krvavo potukli Lukavčane.
- Čuo sam.
- A što je novo kod Pogledićevih?
- Ništa. Veseli su što izniješe živu glavu.
- Divljan pođe po sobi.
- Nisu mi ništa poručili?
- Ništa.
- A vidio si Mandušu?
- Vidio sam je.
- Je li vesela?
- Vesela i vedra. Takve je ne vidjeh.
Opet je Divljan prošao po sobi.
- Razvest ću se s njom, znaš da mi nije bila žena. Živko je uzima.
Mladi čovjek pratio je svojim pogledom svaki Divljanov pokret.
- To je prava sreća za tebe. Sad barem nemaš brige s njom.
- Da.
Pri tom Divljan odvrati oči od svog druga kao da je htio nešto sakriti i upita:
- Je li mi štogod poručila?
Trenutak je Porča oklijevao, a onda odgovori ravnodušno:
- Ne. Nije imala kad. Zaokupio ju je mladi Pogledić.
- Da, dobar je mladić i lijep pa nije čudo ako joj se sviđa.
Nakon kratke šutnje opet će Divljan glasom kao da govori sebi:
- Bolje je tako. Sad živim samo za ono što ima doći. - I ostavi svoga druga ne rekavši više ni riječi.
“Omamila ga je ljubav kao vino” - pomisli Porča. “Vidim kako ga grize srce. Kad bih mu dao pismo, ne znam bi li do sutra izdržao s nama. Ne, neću mu ga dati!”
I on ga spremi duboko u džep svoje surke…

**** "
Marija Jurić Zagorka, Kći Lotršćaka



"Kula Lotrščak jedan je od simbola Zagreba. Nalazi se na Gradecu, uz nekadašnja mala gradska vrata Dverce na Strossmayerovom šetalištu. Uz Kamenita vrata i Popov toranj smatra se do danas najbolje sačuvanim objektom gradskog obrambenog sustava. Lotrščak se isprva zvao kula od Dverca, ali od 1646. kada je u njemu smješteno zvono (lat. campana latrunculorum - zvono pljačkašâ, razbojnikâ, ili iskrivljeno starozagrebački »lotrijašâ«) počeo se zvati Lotrščakom.
Kula po svom četvorinastom tlocrtu, po strukturi zidova i po proporcijama romanički je fortifikacijski objekt koji se nakon svoje obrambene funkcije prilagođavao potrebama raznih vremena. Svoj današnji izgled dobila je u 19. stoljeću nakon pregradnji koje je izveo arhitekt Kuno Waidmann. Kula je visoka 19 metara, krovište pet, kupola šest, ukupno 30 metara.
U Kuli je smješten Grički top, koji svakog dana pucnjem označava podne. Na vrhu se nalazi kupola s vidikovcem." (Wiki)
moje fotografije (studeni 2024)

SANTA MARIA DELLA SALUTE

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepše nosit lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pepo spalit srce i lub;
tonut o brodu, trnut u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokajo ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma';
za čim sam čezno, čemu se nado,
sve je to davno pepo i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.

Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al' opet neću nikoga klet;
šta god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave, sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit;
svaku mi mahom zaleči ranu,
al' težoj rani nastade brid:
Što ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
– svu večnost za te, divni trenute! -
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko tantalska roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast,
dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast;
napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje – a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud -
O, svetski slome, o, strašni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezin sveti mi hram,
kad mi se ona odonud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam
zašto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al' nežežene,
strast nam se bliži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.

A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag,
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je u raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dođe da prsne glava
o tog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamoli ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.

Laza Kostić

Njezina je kosica danas mirisala na proljetni buketić, na ljubice, đurđice, zumbule i jorgovane, na pupoljke božura i mlade maslačke, na baršunasti dah maćuhica i modre šumske potočnice i zvončiće, na cvjetove gardenija i grane jasmina, na ljubičaste glavice davno zaboravljenih ciklama. Udisala sam taj predivan miris i pitala ju je li to parfem ili šampon za kosu. Često sam si iz Oriflame kataloga naručivala cvjetne parfeme iz dječjih kolekcija, jedan u ružičastoj bočici s naslikanom princezom iz Frozen sa slatkim mirisom gardenije sam obožavala. Još je imao i šljokice i bacao me uvijek u zemlju Nedođiju, gdje djeca, vile i vilenjaci doživljavaju avanturu za avanturom a Petar i Wendy lete visoko nad usnulim gradovima. I Margarita je tako letjela s majstorom, kroz olujne noćne oblake, ali njih dozivam otrovnijim parfemima.