Marketing
NAGIB
Sitne ljubičaste leptirice arhajskog mirisa rasule su se ispod drveta u praznom bolničkom parku u koji smo ušli pojesti na klupi sladolediće kupljene u kiosku pred bolnicom koji jedini nedjeljom radi u gradu. Starinska bolnička zgrada izgledala je impresivno i sa zebnjom sam razmišljala o sudbinama pacijenata iza širokih, velikih prozora neurologije i psihijatrije. Oni su skakali po stazama i ganjali bubamaru na nekom kamenu, rekla sam im da puste bubamaricu na miru jer da ju kod kuće čekaju mama i tata i plakat će ako ne dođe. Ta ljudska mladunčad uvijek prolazi fazu s proučavanjem kukaca i fascinacijom njima. Jesam li ih uspjela uvjeriti? Je li bubamara, ako je to uopće i bila bubamara, preživjela susret? U travi su posvuda među suhim lišćem niknuli svijetli grmići žute i ružičaste jagorčevine, sviđa mi se naziv jagorčevina za jaglace, davno pokupljen negdje iz prvih susreta s ukoričenim čudesima, knjigama i slikovnicama. Ružičasti cvjetići primule vulgaris već su i venuli i bljedjeli na pretoplom ožujskom proljeću, i onda male, fine, tiny, tiny ljubice ispod suhih travki i ostataka cvjetanja, rasta, egzaltacije i zatim uvenuća, sušenja i gnjiljenja, nataloženog na nove, slatke, svježe, dražesne glavice koje uvijek iznova proviruju ispod mrtvog i otpalog. Inače bih kleknula u travu i namjestila leću na super makro za fotkanje ih, ali bili smo u središtu grada takoreći i vjerojatno bi mislili da sam pacijentica da sam kleknula i prepustila se porivu, pa sam slikala cvjetiće zoom opcijom diveći se osmijesima majke prirode samo malo nagnuta.
Post je objavljen 10.03.2025. u 16:49 sati.