PIETA

Glazba modrih nevidljivih sfera.
Na polituri starog šifonera
zelene boje dršću mladog dana
i jedna svijeća plamti blijedim plamom,
i jedna jadna žena,
nad bijelim lešom krvavim i nagim,
nariče ko rodilja što viče
nad plodom srca,
srca plodom dragim.
Obrisi se njeni biju s polutamom,
a jedna svijeća plamti blijedim plamom.

"Ja Ti nosim balzam, paome i mir!
Mir s Tobom, tužni sine moj!"

Tih jecaj zvona i pobjednički poj.
Na barikadi negdje teče krv, i gori plam, tutnji boj,
i crveni se smije stijeg u modrini visina,
a jadna mati oplakuje stjegonošu sina.

I čini se da mrtvi stjegonoša govori:
"Po laži miriše u našem stanu,
tu, mati, po laži miriše,
i demon neki diše,
i dira moju ranu.
O, mati! To danas strašno lažan Uskrs svanu.

Mi smo se klali, mati moja draga,
i srce tvoje sedam puta zaklano krvari.
Mi smo se klali ko pijani barbari
za stvarnost crne tvrdoglave stvari.
A sve je Laž, Laž grozna, ni crna ni bijela,
Laž barikade, knjige, riječi i raspela,
i ničega nema, ni boga ni vraga.
O, zašto smo se klali, mati moja draga?"

Glazba modrih nevidljivih sfera.
Na polituri starog šifonera
zelene boje dršću mladog dana
i jedna svijeća plamti blijedim plamom.

Miroslav Krleža