Pregled posta

HERZOG

"Ako sam lud, meni je pravo, pomisli Moses Herzog. Neki su smatrali da mu fali jedna daska, a neko je vrijeme i sam sumnjao u to da je sasvim normalan. Ali sada, premda se još ponašao čudno, osjećao je pouzdanje, vedrinu, vidovitost i snagu. Zapao je u neku opčinjenost i pisao je pisma svim mogućim osobama. Ta su ga pisma toliko uzbuđivala da je od kraja lipnja neprestano putovao amo tamo s koferom punim papira. Najprije ga je ponio iz New Yorka na Marthas Vineyard, ali se odmah vratio; dva dana nakon toga otputovao je avionom u Chicago, a iz Chicaga je otišao u jedno selo u zapadnom Massachusettsu. Daleko od grada, pisao je neprekidno, fanatički novinama, osobama iz javnog života, prijateljima i na kraju mrtvima, nepoznatim pokojnicima iz vlastite obitelji te, konačno, slavnim pokojnicima.

Bilo je to u jeku ljeta u Berkširskim brdima. Herzog je bio sam u velikoj staroj kući. Inače izbirljiv u hrani, sada je jeo tvornički kruh iz papirnog omota, grah iz limenki i jeftini sir. Ponekad bi brao maline u zaraslom vrtu podižući bodljikave grane s rastresenim oprezom. Što se tiče spavanja, spavao je na madracu bez plahti — bio je to njegov odbačeni bračni krevet — ili u mreži za spavanje, pokriven kaputom. Visoki stričci i mladice bagrema i topole okruživali su ga u dvorištu. Kad bi noću otvorio oči, zvijezde su bile blizu poput obrisa duhova. Vatre, naravno; plinovi — minerali, toplina, atomi, ali s posebnim značenjem u pet izjutra za čovjeka koji leži u mreži za spavanje omotan kaputom.
Kad bi ga potresla neka nova misao, otišao bi u kuhinju, svoje glavno boravište, da je zapiše. Bijela se boja ljuštila sa zidnih opeka, a Herzog bi ponekad brisao rukavom sa stola životinjski izmet, razmišljajući bez uzbuđenja zašto su poljski miševi tako pohlepni na vosak. Proglodali su voštane kapice na staklenkama s pekmezom; a rođendanske bi svjećice oglodali tako daje ostajao samo stijenj. Jedan je štakor, proglodavši omot narezanog kruha, ostavio za sobom šupljinu u obliku svog tijela. Herzog je pojeo drugu polovicu kruha mažući kriške pekmezom. Mogao je on dijeliti i sa štakorima.
Sve je to vrijeme krajičkom uma ostao otvoren okolnom svijetu. čuo je vrane ujutro. Njihovo je graktanje bilo divno. U sumrak bi čuo drozdove. Noću se glasala sova drijemavica. Kad bi šetao po vrtu, uzbuđen nekim zamišljenim pismom, vidio bi ruže penjačice kako se ovijaju oko žlijeba; ili dudov plod - ptice kako se kljukaju njime u dudovoj krošnji. Dani su bili topli, večeri crvene, sparne i prašne. Pažljivo je promatrao sve, ali mu se činilo da je napola slijep.
Njegov prijatelj, bivši prijatelj, Valentine i njegova žena, bivša žena, Madeleine, proširili su glas da je doživio duševni slom. Je li to istina?
Zakretao je oko prazne kuće i ugledao nejasan odraz svog lica u prašnom prozorskom staklu prekrivenom paučinom. Izgledao je čudno spokojan. Neki odsjaj odražavao mu se kao crta sredinom čela, niz ravni nos i preko punih nijemih usana.

Potkraj proljeća Herzoga je obuzela potreba da razjasni, raščisti, opravda, svede na pravu mjeru, razbistri, ispravi.
U to je vrijeme predavao u jednom njujorškom večernjem sveučilištu za odrasle. U travnju je još bio prilično suvisao, ali pri kraju svibnja počeo se gubiti. Njegovim je studentima postalo jasno da neće mnogo naučiti o izvorima romantizma, ali će se nagledati i naslušati čudnih stvari. Akademske formalnosti su otpadale jedna za drugom. Profesor Herzog je ispoljavao nesvjesnu otvorenost čovjeka duboko obuzetog svojim mislima. A pred kraj školske godine u njegovim je predavanjima dolazilo do dugih stanki. On bi prekinuo predavanje promrmljavši: »Oprostite« i posegao bi za naliv-perom u unutrašnjem džepu. I dok je katedra škripala, on bi pisao na komadićima papira, a kretnje njegove ruke odražavale su pritisak snažnog poriva; bio je sav zaokupljen, upadljivo tamnih podočnjaka. Njegovo je blijedo lice pokazivalo sve — sve. Razmatrao je, iznosio razloge, patio, otkrivao sjajnu alternativu — bio je otvoren za sve, bio je uskogrudan; njegove oči, njegova usta objašnjavala su nijemo sve — čežnju, zaslijepljenost, ogorčenost. Sve se vidjelo. Polaznici bi čekali tri minute, pet minuta, bez glasa.
U njegovim bilješkama isprva nije bilo reda. To su bili odlomci — slogovi bez smisla, uzvici, iskrivljene poslovice i citati ili, na jidišu svoje davno preminule majke, trepverter — umjesni odgovori koji su prekrasno padali na um, kad bi čovjek već silazio niz stepenice.
Pisao bi, na primjer: Smrt— umrijeti —ponovo živjeti —ponovo umrijeti — živjeti.
Bez osobe nema ni smrti.
Pa: Na koljenima svoje duše? Zašto ne biti usput i koristan. Oribati pod.
Zatim: Odgovori bezumniku prema bezumlju njegovu, da ne misli daje mudar.
Ne odgovaraj bezumniku po bezumlju njegovu, da ne budeš i ti kao on.

Odaberi jedno.

Zapisao je i: Vidim kod Waltera Winchella da je J. S. Bach navlačio crne rukavice kad je komponirao misu rekvijem.
Herzog nije zapravo znao šta da misli o tom črčkanju. Prepuštao se uzbuđenju koje je rađalo te bilješke i na mahove je pomišljao da bi to moglo biti znak unutrašnjeg sloma. To ga nije plašilo. Ležeći na sofi garsonijere koju je iznajmio u 17. ulici, na mahove je zamišljao sebe kao industriju koja proizvodi osobnu povijest, i vidio bi sebe od rođenja do smrti. Na komadu papira se složio:

Ne mogu opravdati.

Razmatrajući sav svoj život, uvidio je da je pogrešno postupio u svemu — u svemu. Život mu je bio, štono kažu, upropašten. Ali pošto on, kao prvo, nije mnogo ni vrijedio, nije bilo ni naročitog razloga žaljenja. Razmišljajući na smrdljivoj sofi o stoljećima, devetnaestom, šesnaestom, osamnaestom, pronašao je u posljednjem izreku koja mu se svidjela:

Žalost je, gospodine, vrsta dokonosti.

I dalje je, ležeći potrbuške na sofi, razmatrao čitav svoj položaj. Je li on pametan čovjek ili idiot? Tako, u tom času, nije mogao tvrditi da je pametan. Nekad je prije možda imao svojstva pametne individue, ali je umjesto toga odabrao da bude sanjar pa su ga spretni tipovi izgurali. Što još? Ćelavi. Čita reklame tvrtke Thomas, specijalisti protiv ćelavosti s pretjeranom nevjericom čovjeka čija je želja da vjeruje duboka, očajnička. Specijalisti protiv ćelavosti! Da... on je muškarac koji je nekada bio privlačan. Njegovo lice svjedoči o proživljenim stradanjima. Ali on je i sam tražio da strada i pomogao je svojim napadačima. To ga navede na razmišljanja o svom karakteru. Kakav je njegov karakter? Pa, služeći se modernim rječnikom, on je narcistički; on je mazohistički; on je anakroničan. Njegova je klinička slika depresivna — ne najtežeg tipa; ne maničko-depresivna. Ima medu nama i gorih bogalja. Ako čovjek vjeruje, a danas izgleda svatko vjeruje da je čovjek bolesna životinja, je li onda on, Herzog, barem upadljivo bolestan, iznimno slijep, neuobičajeno srozan? Nije. Je li inteligentan? Njegov bi intelekt bio djelotvorniji da je imao agresivan paranoidan karakter, željan vlasti. Ljubomoran je, ali nije izuzetno borben, nije pravi paranoik. A kako je s njegovim stručnim profilom? — Sada mora priznati da ne vrijedi bogzna šta ni kao sveučilišni nastavnik. On je doduše revan, pokazuje stanovitu veliku, nezrelu iskrenost, ali možda nikad neće uspjeti da postane sistematičan. Bio je briljantno započeo radom na svom doktoratu — Mjesto prirode u engleskoj i francuskoj političkoj filozofiji XVII. i XVIII. stoljeća. Autor je nekoliko članaka i knjige Romantizam i kršćanstvo. Ali ostale su njegove ambiciozne zamisli usahle jedna za drugom. Zahvaljujući ranijim uspjesima, nije nikada imao teškoća oko namještenja i dobivanja sredstava za znanstvenoistraživački rad. Narrangassett Corporation mu je u toku više godina dodijelila ukupno 15.000 dolara u svrhu daljnjeg proučavanja romantizma. Rezultati tog proučavanja ležali su u ormaru, u staroj putnoj torbi — osamsto stranica kaotičnog izlaganja koje nije nikada izveo do središnje logične misli. Pomisao na to bila je mučna.
Na podu pored njega ležali su papiri i on bi se povremeno naginjao da piše.
Sada je zabilježio: Ne ta duga bolest, moj život, nego to dugo ozdravljivanje, moj život. Liberalnogradanska revizija, iluzija usavršavanja, otrov nadanja.
Neko je vrijeme mislio o Mitridatu, čiji se organizam navikao da nesmetano upija otrov. Prevario je svoje ubojice koji su pogriješili upotrebljavajući male doze i tako se usalamurio umjesto da bude otrovan.

Tuttofa brodo.*

l Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž — dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo. Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjećao je ljubav ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pasivan. S vlastitom dušom, zaobilazan.
Zadovoljan vlastitom strogošću, doista uživajući u neumoljivosti i činjeničnoj oštrini svog suda, ležao je na sofi, ruku sklopljenih pod glavom, nogu opruženih bez cilja.

Ali koliko šarmantni mi ostajemo, unatoč svemu.

Tata je, jadan, mogao svojim šarmom domamiti ptice s grana, krokodile iz mulja. Madeleine je također imala veliki šarm, i osobnu ljepotu, i veliku inteligenciju. Valentine Gersbach, njezin ljubavnik, bio je isto šarmantan čovjek, premda na teži, brutalan način. Imao je bradu s podvaljkom, vatrenu bakrenastu kosu koja mu je doslovno kuljala iz glave (nije njemu potrebna tvrtka Thomas, specijalisti za ćelavost), a hodao je na drvenoj nozi, prigibajući se i ispravljajući kao gondolijer. Herzog je i sam imao mnogo šarma. Ali je njegovu seksualnu moć nagrizla Madeleine. A bez sposobnosti da privuče žene kako se mogao oporaviti? Upravo u tom smislu on se najviše osjećao kao rekonvalescent."

*(Tal.) Sve dobro dođe. (Sve se može iskoristiti.)

Saul Bellow, HERZOG


Post je objavljen 03.03.2025. u 23:51 sati.