„- Profesore! Hej, profesore! Što ste se tako zamislili! Na vratima apoteke stajao je sreski veterinar Priester. Spazio me iz sumračnog odjeljenja iza pregratka sa kristalnim bocama i s bistama Eskulapa i Galena, gdje je svakog jutra prije ureda pola sata ćaskao.
- Jeste li raspoloženi za izlet?
- Kakav izlet?
- Idemo u selo. Došao seljak po me. Ako vam je s voljom, možete sjesti sa mnom. Kola su na federima, put relativno dobar. Provozat ćemo se po suncu, a o ručku smo već natrag.
Ja oduševljeno prihvatim. Trknem kući po balonmantel i da obavijestim domaćicu, za slučaj da se dulje zadržim pa zakasnim na ručak.
Bio je vedar ranoproljetni dan, bistar, tih, bez daška vjetra. A Badrovac, koliko je god zimi očajan (vječito duva buretina, sve ogoli i posivi!), u proljeće se sasvim preobrazi: zazelene se pašnjaci, krpe uzorane zemlje iskamčene iz srebrnastosive kraške površine dobiju sočnu boju mljevene kave, u vazduhu zrače suzdržanom plemenitošću oskudne maslinove krošnje i trepte ružičasti oblaci rascvalih grana nekog drveća crne kore koje je zimi prezreno, golo i neugledno, a u proljeće nas iznenadi svojom bujnom cvasti kojom se zaodjene prije nego olista. (Ne znam mu imena, a često se viđa po sumornim i neveselim mjestima, u krugovima kasarnâ, u dvorištima starinskih bolnica, iza zidova kaznionica.) Ožive grmovi kupine uz cestu i kroz njih proštrecaju gušterice. A nad svim tim razapne se blijedo, ne odveć plavo, rekao bih štedljivo plavo platno neba, pod kojim je sve čisto i pod kojim stvari kao da nemaju sjene. Stran mi je jedri, mesnati krajolik, krajolik debelih zemalja. Oduvijek sam više volio ovaj oskudni, suzdržani pejzaž, s njegovim neobično diskretnim i profinjenim odnosom boja nevelikog raspona i bez jačih kontrasta, koji na mene djeluju kao neka blaga muzika za same gudače. I čini mi se da od tog pejzaža nikad nigdje nisam vidio plemenitijeg. Pejzaž koji nije stalan i jednom zauvijek fiksiran u grubu materiju, već koji se rađa uvijek snova, jedanput godišnje, i koji je, stoga, uvijek mlad, svaki put nov, svaki put djevičanski novorođen. U stvari to nije slika jednog kraja: to je proljeće. I kao što ima djetinjstava koja su tek mrtvi krajolik, tek anzihtskarta jedne dobi, tako ima i pejzaža koji su samo fiksacija jednog momenta, momenta djetinjstva nekog predjela: djetinjstvo svjetlosti, djetinjsvo zraka, djetinjstvo atmosfere. I, po tome, svaki put doživljaj jednoga novog, jednoga ponovnog djetinjstva.
Ubrzo se vratim s balonmantelom preko ruke i sa dva sendviča, koje mi je rodica na brzinu pripremila i na silu boga ugurala u džep.
Kola još nisu bila stigla.“
Vladan Desnica, PROLJEĆE U BADROVCU (Proljetna rapsodija)
odlomak
Oznake: Književnost, fotografija, proljeće
