Pregled posta

USTAJTE VI ZEMALJSKO ROBLJE

„Ja sam se ograničio na tursku frontu, da bi vam bilo jasno kako je u XVI. stoljeću u ovoj zemlji bilo jadno i krvavo. Sedamdesetih godina XVI. stoljeća, kada je Gubec odlučio da zauzme Zagreb, turski ratovi trajali su u našoj zemlji već više od dvjesta godina. Kada su Gubec, Pasanec i Gregurić digli bunu od Stubice i Susedgrada i Kerestinca i Mokrica do Brežica, Krškog, Sevnice i Celja, hrvatska fronta trajala je od Siska do Čakovca, a stanovništvo svih naših slobodnih krajeva nije brojilo više od 150.000 stanovnika. Od Jajca i Udbine do Beograda, od Muhača do Sigeta, turski su ratovi progutali čitavu Srbiju i Bosnu, Liku i Slavoniju, a Sisak, Koprivnica i Zagreb živjeli su pod grmljavinom turskih topova. Kurdistanski konjanici palili su Međimurje i Turopolje, i stvari su stajale tako da se pričinjalo da će se i posljednje relikvije naše zemlje strovaliti u turski grob. Azija je zinula od Makedonije do Dunava kao mračna prijetnja čitavom našem narodu, a Zapadna Evropa, jedina nada mnogih pojedinaca, živjela je više od pedeset godina razdrta u dva tabora: luteranski i papistički. Luteranski pokret poprimio je i kod nas mnogo šire omjere nego što to govori naša građanska historiografija. Već od X. stoljeća, a naročito od pada Zadra, naši ljudi na istočnoj obali Jadrana i oko Zagreba nisu imali nikakvih iluzija o papinskoj politici. Vidimo iz dokumenata da je mnogo naših učenjaka, biskupa i kardinala mislilo i djelovalo protestantski. Od biskupa Gospodnetića, biskupa Vergerija Modruškog do Primoža Trubara, do Vramca, do Škrinjarića i do Dalmatina mnogo je naših književnika pisalo na protestantski način, što znači da je svijest da papizam ne predstavlja više nikakvu moralnu koncepciju nego Banku velikog stila, prodrla u relativno široke slojeve. Na našem slobodnom tlu taj fakat ne iznenađuje nimalo. Od glagoljaške borbe za pravo narodnog jezika u crkvi do sloma bogumilske Bosne, mnoga iskustva naših odnosa s Vatikanom bila su negativna. Vjerujući da je Vatikan u XVI. stoljeću jedan od glavnih razloga evropske katastrofe, naši protestanti tražili su dodir s protestant skim Zapadom, uvjereni da time smanjuju opasnost koja im je zaprijetila od Azije. Bogumilska Bosna, koja je od XIII. stoljeća bila utočište slobodnih mislilaca zapadnoevropskog manihejskog svijeta, bogumilska Bosna koja se više od trista godina opirala prevlasti latinske i grčke crkve, ležala je u ruševinama. Sjedište Antipape, a poslije sloma albigenza sjedište patarenskog univerziteta, Bosna - koja je pretrpjela nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kraljeva - ta nevjernička zemlja pala je na veliku radost Svetog Oca koji je mogao da se pojavi u Bosni tek poslije dolaska Turaka.

Početkom XVI. stoljeća Venecija je zauzela čitavu istočnu jadransku obalu od Istre do Krka i Zadra, Splita i Hvara. Velebit, Bihać, Knin i Sinj krvarili su u turskim rukama, a od Celja, Maribora i Ptuja preko Sutle i Drave zaprijetila je nova sablast. U evropskoj politici na Dunavu pojavila se nova vojnička i papinska sila: Istočnonjemačka Marka s dinastijom Habzburgovaca. U ime vatikanske politike salcburških biskupa, koji su već od IX. stoljeća, punih sedamsto godina, od Paderborna do Aachena, palili i robili ovu zemlju od Celovca do Ljubljane i od Bleda do Rajhenburga gradili svoje tvrđave, pojavila se dinastija Habzburgovaca u kameleonskoj ulozi protektora od turske opasnosti. Hrvatski sabor u onom periodu izmedu pada Sigeta i seljačke bune pod Matijom Gupcem u drugoj polovici XVI. stoljeća između 1566. i 1573. godine, taj Hrvatski sabor kome se vlast prostirala od Siska i Zagreba do Varaždina, smatrao je svoju austrofilsku politiku „Politikom manjeg zla.“ Sastavljen od habzburgofilskih i kontrareformatorskih i papističkih grofova, baruna i biskupa, taj Hrvatski sabor, koji je pod banom i biskupom Draškovićem likvidirao seljačku bunu, bio je skupina onih feudalaca koji su se u dvadesetogodišnjem krvavom građanskom ratu angažirali na strani habzburške dinastije, pošto su u zemlji poklali sve svoje protivnike, pristaše Zapoljine politike. Da je dinastija Habzburgovaca manje zlo od Turaka, to je bila parola jednog dijela hrvatskog plemstva, i to upravo onog koji je ostao izvan turskog dohvata, na uskom pojasu od Une do Lonje, dok je drugi, nerazmjerno veći dio, izginuo pod Turcima, stradao u građanskom ratu ili emigrirao. Osjećaj i svijest vlastite feudalne slobode bio je kod Južnog plemstva razvijen neobično intenzivno, i svi ti baruni koji su pod anžuvinskim kraljevima i Korvinom igrali u Budimu vodeću ulogu, bili su - za razliku od zagrebačkih biskupa - uvjereni da dinastija Habzburgovaca predstavlja politiku konačne katastrofe i gubitak feudalne slobode. Još u vrijeme Cambraiske lige 1510. godine, dakle početkom XVI, stoljeća, kada je papa u savezu s francuskim, portugalskim i ugarsko-hrvatskim kraljevima htio da sruši Veneciju, hrvatsko plemstvo, na čelu s kardinalom Bakačem kao kraljevskim kancelarom u Ostrogonu, bilo je tako jako, da je tu papinsku politiku odbacilo na konferenciji u Zagrebu, kao politiku koja se ne podudara s vlastitim interesima.

Da je, dakle, ova bečka habzburška politika manjeg zla bila zapravo politika katastrofe, to nam je poznato, a sto godina poslije Matije Gupca došlo je do zavjere Zrinskog i Frankopana koja je svršila na stratištu. Ban i pjesnik Nikola Zrinski Čakovečki, brat Petra Zrinskoga, u razgovoru s Herbertom Tollom, poznatim holandskim putopiscem onoga vremena, koga je kao književnika i propagandista pozvao u goste na tursku granicu, razvija svoje političke poglede koji ni danas nisu izgubili od svoje aktualnosti. Ban Nikola Zrinski sjedi u radnom kabinetu svog čakovečkog dvora, pod slikama Martina Luthera i žene mu Katarine, i daje svoje političke prognoze koje je, uostalom, razradio u svom poznatom madžarskom političkom pamfletu Protuturski otrov. Ban kaže: prvo, turska snaga je u opadanju i Turci će se u dogledno vrijeme, prije ili kasnije, povući na jug od Save. To se doista i dogodilo dvadeset godina kasnije. Drugo, upravo iz razloga što su Turci pred slomom na Dunavu, oni ne predstavljaju za nas najveću opasnost, jer veću opasnost predstavlja za nas Beč, pa ako se mi prije odlaska Turaka ne organiziramo pravovremeno, Beč će nam oteti čitavu zemlju koja je danas potpuno prazna. I to se, uglavnom, dogodilo. Treće, za nas je isto tako trajna opasnost Venecija, koja želi da nas uništi pod svaku cijenu. Četvrto, ne postoji danas ni jedna politička zapadnoevropska snaga, s kojom bismo mogli računati. U tom pitanju odvaja se Nikola Zrinski od svog brata Petra, koji je računao s politikom Ljudevita XIV. i na tome, uglavnom, i stradao. Peto, neki naši velikani, kaže ban Nikola Zrinski Herbertu Tollu, računaju na Rusiju. Ona je, danas, suviše daleko i sama po sebi suviše slaba i neorganizirana, a da bi mogla igrati ulogu velike sile na Dunavu. Pod „ovim našim velikanima“ Nikola Zrinski očito misli na Jurja Križanića, koji je te godine, 1669, čamio već devetu godinu u Tobolsku, u sibirskom prognanstvu, plaćajući krvavo, kao prvi ideolog panslavizma, svoju pjesničku iluziju o slavenskoj solidarnosti. Pod ovim „našim velikanima“ Nikola misli na krug slavenofila od Pribojevića i Orbinija do Gundulića i svih onih naših pjesnika koji su već XVI. i XVII. stoljeću fantazirali o Rusiji i slavenstvu kao realnim političkim komponentama našeg narodnog sna. I u tom pitanju Nikola se pokazuje godinu dana prije svoje smrti kao realistički duh, kritičan i dalekovidan. Šesto, na temelju te političke procjene Nikole Zrinskoga ne preostaje nam, dakle, nikakva treća mogućnost nego samo i isključivo politika vlastitih interesa na temelju vlastitih snaga, po onoj staroj: uzdaj se u se i u svoje kljuse.
Kako vidimo, ova politička dijagnoza iz druge polovice XVII. stoljeća bila je potpuno pravilna. Turci su se povukli na južnu obalu Save, a Beč je osvojio čitavu našu zemlju, isto tako kao što je Venecija izbila na Dinaru. Od zapadnih kraljeva i pape nismo dočekali nikakve pomoći, a iluzije o Rusiji i Slavenstvu ostale su pjesničkim motivima još puna dva stoljeća. Kontrareformacija pobijedila je u književnosti. Svi su protestantski dokumenti bili spaljeni, a od bogumilske koncepcije ostali su samo nadgrobni spomenici po proplancima planinskih prašuma. Carska bečka vlast zavladala je za slijedeća tri stoljeća, kao simbol jezuitske španjolske inkvizicije i dvorskog ceremonijala, nad jednim graničarskim grobljem, koje se zvalo Turski Kordun i gdje su još stoljećima vladala dva osnovna zakona: Carolina Karla V. i Tripartitum Verböczyja.

Politička i ekonomska stvarnost onoga vremena, kada su Gubec, Pasanec i Gregurić digli u Zagorju bunu sve do Celja i Ptuja, bila je, kako vidite, tragična: čitava zemlja pod turskim kopitom sve do Zagreba, a Habzburgovci i Venecija spremni da orobe i otmu našu do temelja spaljenu kuću. Dvjestagodišnji turski i venecijanski ratovi doveli su naše ljude do potpunog osiromašenja, a borba luterana, papista, bogumila, pravoslavaca i glagoljaša, borba pretendenata na prijestolje i seljačka buna protiv feudalnog terora, od Rajne do Karpata i od Hvara do Podsuseda, sve to izgledalo je kao krvava i otvorena rana. Ovaj revolucionarni pokret Matije Gupca i njegovih drugova nije bio prvi u našoj historiji, i u tom pogledu ta se buna upire o našu buntovnu tradiciju, koja seže u davnu davninu, u IX, X, i XI. stoljeće. Jedini evropski kralj koji je ubijen po pobunjenoj masi, jer nije htjela da krene na križarske vojne za papin račun, bio je jedan hrvatski kralj. Bogumilski „Vjeruju“ da su Patrijarh carigradski i rimski Biskup utjelovljenje Đavla, glavni je motiv naše srednjovjekovne historije od kojeg Bosna nije odstupala do svoje propasti. Umorstvo splitskog biskupa Arnira kojeg su Poljičani kamenovali, klasičan je primjer seljačke agrarne pobune u ranom srednjem vijeku, a takvih je primjera u našoj prošlosti bilo bezbroj. Šesnaest turskih velikih vojni i dvadeset i šest venecijanskih ratova koji su se valjali preko našeg terena bili su trajno praćeni hajdučijom i ustancima, od kojih su onaj pod Jovanom u Banatu, poslije Muhača, ili onaj na Hvaru pod Ivanićem, poslije Loredana, ili borba neretvanskih gusara, ili borba senjskih uskoka, samo proplamsaj vjekovnog požara koji se kod nas zapravo nikada nije ugasio. Hajdučija na Uni, Kordunu, po čitavoj Bosni, na venecijanskoj i crnogorskoj granici, hajdučije u Srbiji, sa Prvim srpskim ustankom koji stvara slobodnu Srbiju, serija ustanaka između Save i Drave u XIII. stoljeću, pa sve bune do 1848. godine, sve to govori jasno da se vulkan pod nogama osvajača nije smirio ni za trenutak. Buna Matije Gupca bila je pučka, kmetska negacija sveukupne feudalne politike onog vremena. Bio je to potez sabljom preko biskupske politike, da je Habsburg manje zlo od Turčina, isto tako kao i preko protestantske i luteranske politike Tahija Ferenca ili Ungnada, da je kmetska krv - krv pasja, za koju je Luther govorio da prolijevati pasju krv, znači širiti slavu i čast božju. Idejna zamisao ove kmetske, seljačke revolucionarne borbe za „Staru Pravdu“ bila je preuranjena: vrijeme za ostvarenje te koncepcije oslobođenja od feudalnog ropstva još nije bilo sazrelo.

Naše more držao je u svojim pandžama mletački Lav, kao Evanđelist Gospodnji, a sve velike rijeke bile su u turskim rukama. U gradovima životario je obrt, i ono malo građanske sirotinje po tvrđavama nije imalo nikakve klasne ni narodne svijesti. Plemstvo, ukoliko ga je bilo, ginulo je u bitkama i zavjerama, a seljak je bio vlasništvo vlastelina, kao grofovsko govedo ili zemlja. Od kolijevke do prve bračne noći seljak je plaćao više od dvjesta vrsta poreza i nameta, i u onome svijetu grofova, baruna, biskupa, generala, papa, bogova i krvnika, seljak je živio životom mnogo sramotnijim nego što je bio život rimskog roba. Seljaci zapadne Evrope nisu uspjeli da se oslobode bez građanske klase još slijedećih trista godina, a ovaj pokušaj Matije Gupca da progovori u ime čitavog seljačkog naroda, da progovori u ime narodne slobode, pravednosti i socijalne ravnopravnosti, svijetao je datum naše historije. A danas, poslije trista sedamdeset i osam godina, promatran iz naše socijalističke perspektive, taj događaj nije izgubio od svoje vrijednosti. Stojeći nad ovim slavnim grobovima, na ovom bojištu, mi danas gledamo s osjećajem pijeteta na ove hrabre ljude, koji su imali toliko moralne i političke smjelosti da u tamnoj noći naše prošlosti zapale buktinju čiji plamen dopire sve do naših dana. Njima je bilo nesumnjivo teško, a i nama danas još uvijek nije lako. Kao što se zapitao Tito u svom prošlogodišnjem silvestarskom govoru: »Kada je zapravo nama i bilo tako da nam nije bilo teško?« Tito je u tom svom govoru mislio na Kumrovec i na Bizeljsko, na Kunšperk i na Rajhenburg, na Bihać i na Užice, na Drvar i na Jajce, Sve su to imena bitaka koje traju stoljećima. A danas, kad smo se probili iz jedne historijske katastrofe do svoje socijalne slobode i kada nam nije lako, ne treba zaboraviti da je jedva prošlo trideset godina što je iz naše historije nestalo Turčina i Habsburga. Ne treba zaboraviti da se danas, poslije hiljadu godina, pod vlašću Hrvatskog sabora prvi put nalaze Istra i Zadar, Krk, Lošinj i Lastovo, i ne treba zaboraviti da se Tito još jučer borio protiv Ostmarke i mletačkog Lava, u jednom ratu koji je spalio ovu zemlju, kao što su je palili Turci u XVI. stoljeću. I ne treba zaboraviti da je danas zapadna Evropa razdrta u dramatskoj borbi kapitala i radne snage, i da nam danas s Istoka prijeti opasnost koja nije manje barbarska od one koja nam je prijetila u XVI. i XVII. stoljeću. Ali, kao što je nestalo kurdistanskih barjaka, Ostmarke i Mletaka, i kao što je historija kao vihor pomela Ungnada, Tahija i Draškoviće, i kao što se stubička bitka prometnula u slavnu historiju, tako će i Titova zastava ostati kao znamen pokoljenjima da je naša volja za život nepobjediva, i da nema takve snage koja bi nas mogla da zbriše s ove zemlje koju je pjesnik prozvao Lijepim Našom. Naša životna volja danas to je volja za socijalnom jednakošću i ravnopravnošću i za narodnom slobodom, a to su bile parole pod kojima su pali Matija Gubec i njegovi stubički drugovi.“
Miroslav Krleža, ZNAČENJE GUPČEVE BUNE (1951)









Post je objavljen 10.02.2024. u 19:07 sati.