SEDMA ELEGIJA

Ne znam jeste li živi, Karino, ipak vam pišem,
ne znam jeste li tamo gdje želja nema više,
nije li zgasnuo davno i vaš opasni plamen. Mrtvi ste?
Molite onda svoj teški grobni kamen
da bude nešto lakši. Molite ruže, ženo,
da sklope latice. I tijelo izjedeno
neka vam čita pismo o tome kako ja gnjijem.
Pred stihom šuti smrt i u njemu se krijem
idući pred vas mlad i prvi put zreo,
kralj u mladosti svojoj što je na prijestolje sjeo
kraljevstva kojeg nema. No vi ste ipak znali
anđelu, da bi letio, koliko krila fali,
kako se krvlju smijemo i kako plačemo njome.
Našao sam svoj pad. I govorim o tome.

Jedanput na nebu (to ja o bogu, zna se)
o svoj crveni svod prozirnost posjekla se
i krvarila tako, išla i zalazila.
To možda bijaše san u kojemu su bila
dva brata moja, otac i tužna mati, kuća,
to možda bješe san do teškog svanuća
u kome vidjeh sebe u ribnjaku, u vodi,
to možda bješe san i mjesec koji brodi,
no sniti nisam smio kad ovaj san ne presta
i zašto ostavljen sam u plamenu što nesta!
Pad boga. Kakav pad! I gle dječaka sama
bez blage sile koja zna kako preprekama
visinu smanjit može i obasjati tmice
i mijenjati vonj pakla za miris ljubičice.
A zatim dječak sam, i budi se i kreće
u susret nekom zlu. I misli: naći neće.

Ne liječi vrijeme uvijek, nalik na šarlatana.
Na ženi nekoj jednom, ljubavnoj sa svih strana,
pad ko da nije pao: to o Narcisi pišem.
Sve bješe tako blizu i sve je bilo više,
govorila je sreća i to je govor bio
što nikada ga vjetar raznijeti ne bi smio,
taj jezik materinji, ta draga riječ je bila
sa usne ljubavnice, sa bedara i krila,
i predivna sigurnost nad ležaj nadvila se
i to je bio govor u kom se riječi gase.

Što htjela je Narcisa pred zrcalo kad stade,
sve stvari koje takne od dodira se hlade.
Ko Narcis njena sjena, ona je samo htjela
da sebe samu spazi bez duše i bez tijela
u staklu prozirnome, i riječi koje znače
ljepotu i tvrdoću od dijamanta jače,
u snovima je tuđim o sebi znati htjela.
A nije bila izvor. U izvore je pala!

To čime otječemo, ušće i izvor gdje su?
I čije noći nesna na moje polegle su
i prostrle se tamo da više nema mjesta?

Gdje pad svoj našao sam? U plaču što ne presta!

I svaka moja suza u vode močvara pada,
u živo kraljevstvo bola i nevolje, i jada,
pada, Karino, bestidno, i o tome vam pišem,
molite nadgrobni kamen mokar od moje kiše.
Ćutim se kao kiša iznad vašeg groba,
ćutim se kao kiša bez oblika i doba
i ne znam jeste li tamo gdje želja nema više,
nisu li opasne godine srušile vaše tijelo.
Jednu djevojčicu znam, ona je kao cjelov
što se u ustima krije, ali ne smije dalje,
leži pod malim suncem koje toplinu šalje,
ne žeže, gasi žed, i na njedrima sanja.

Mlad je kao zemlja i od lahora manja,
ko prvo lišće, i jutro i kao sreća sama.
Znam ja i lijepe dane. No što će biti s nama?
Sve to vi ste već znali i znate, Karino?
A ja znam snagu žene, strpljenje majčino
dok čeka tužnog sina hoće li da se vrati.
Znam svoju domovinu. I radost mogu znati.
Znam vjernost, da, to znam, a ne znam gdje je sada.
Znam buđenja od sna, iz nevolje i jada,
a to je malo znati, i htjeti malo je,
što znači znati izdaju, a oproštenje ne.

Pred stihom šuti smrt i o tome još slutim.
Pred kakvom to olujom, pred čime strašnim šuti?
Što shvatit ćemo tamo? I tamo što ne gnjije?
Što umrijet će i tamo? Što tamo vječno lije?
Ljubovce? - O tome ni riječi nisam htio,
oprostite Narciso, sve grijehe i svijet cio
i upalite svijeću i molite se vruće
da svojim mrazom zemlju prosinac ne tuče,
da travanj dade ono što cvjetovima treba
i noć da svaka bude ko stijeg sa tornja neba
što k svijetlu se vijori do zvijezda kad se jave,
a ljubavnici da je za svoje boli slave.

Da okrutno sam mlad i sada zreo prvi
put, smijem se do krvi i plačem kapi krvi.

Od boga napušten napustio sam boga
i vama pišem, Karino, već bez života svoga.

Jiri Orten


https://en.wikipedia.org/wiki/Ji%C5%99%C3%AD_Orten