1
Bio je vedar hladan dan u travnju i satovi su otkucavali trinaest. Winston Smith, brade ututkane u njedra, da izbjegne neugodni vjetar, kliznuo je žurno kroz staklena vrata stanobloka Pobjeda, premda ne dovoljno brzo da spriječi ulazak vrtloga hrapave prašine zajedno s njim.

Veža je zaudarala na kuhani kupus i stare krpene otirače. Najednom kraju veže, na zidu je bio pribijen plakat u boji, prevelik da bude u zatvorenom prostoru. Prikazivao je samo golemo lice, šire od metra: lice čovjeka od oko četrdeset pet godina, jakih crnih brkova i čvrstih, markantnih crta. Winston se uputio prema stubama. Nije imalo smisla čekati dizalo. Rijetko je radilo, čak i u najbolja vremena, a ove se dane električna struja za obdanice obustavljala. Bio je to dio kampanjske štednje u toku priprema za Tjedan mržnje. Winston je imao trideset devet godina i proširenu venu iznad desnog gležnja, pa se penjao polako i putem se nekoliko puta odmarao. Na svakom odmorištu, nasuprot ulazu u dizalo, sa zida je zurio plakat s golemim licem. Bila je to jedna od onih slika koje su tako napravljene da te oči sa slike prate kamo god se makneš. VELIKI BRAT TE MOTRI stajalo je u legendi slike.

U stanu, jedan je medeni glas očitavao nizove brojaka koje su bile u nekoj vezi s proizvodnjom sirova željeza. Glas je dolazio iz duguljaste pravokutne metalne ploče nalik na zamagljeno zrcalo koja je tvorila dio površine na desnome zidu. Winston je okrenuo prekidač i glas se donekle stišao, premda su riječi bile i dalje razgovijetne. Aparat se (zvali su ga telekran) mogao zatamniti, ali nije bilo načina da ga se posve isključi. Prišao je prozoru: omalena, slabašna spodoba, čiju je mršavost u tijelu samo još jače naglašavao plavi radni kombinezon koji je bio partijska uniforma. Kosa mu je bila vrlo svijetla, lice po prirodi vedro i rumeno, koža hrapava od prostog sapuna i tupih starih britvica i hladnoće ove zime koja je upravo prošla.

Vani, čak i kroz zatvorena prozorska stakla, svijet je djelovao studeno. Dolje na ulici mali virovi vjetra vrtjeli su prašinu i iskidane papiriće u spiralama, ali, premda je sunce sjalo i nebo bilo jarkoplavo, kao da ništa nije imalo boju osim onih plakata koji su bili posvuda izlijepljeni. Sa svakog istaknutijeg ugla buljilo je cmobrko lice. Jedan je plakat visio na pročelju točno preko puta. VELIKI BRAT TE MOTRI, govorila je legenda, dok su crne oči gledale duboko u Winstonove. Dolje, u razini ulice, drugi je plakat, poderan sjedne strane, grčevito lepetao na vjetru, naizmjence pokrivajući i otkrivajući jedinu riječ - ANGLOSOC. U daljini, jedan je helikopter kliznuo dolje među krovove, lebdio trenutak na mjestu kao muha zujara, a onda u zakrivljenom luku poletio dalje. Bila je to policijska patrola koja je uhodila ljude kroz prozore. No nije patrola bila opasna. Opasna je bila jedino Misaona policija.

Iza Winstonovih leđa glas s telekrana i dalje je blebetao o sirovom željezu i premašivanju Devetog Trogodišnjeg plana. Telekran je istodobno primao i emitirao. Koji bi god zvuk Winston proizveo iznad razine vrlo tihog šapta, telekran bi ga registrirao; štoviše, dokle je god u vidnom polju koje obuhvaća metalna ploča, nisu ga samo čuli, nego i vidjeli. Nije se, dakako, nikako moglo znati gleda li te tko u danom času ili ne. Koliko se često i po kojem sustavu Misaona policija ukopčavala na bilo koji pojedinačni vod, moglo se samo nagađati. Bilo je čak zamislivo da promatraju cijelo vrijeme sve. Ali, u svakom slučaju, mogli su se uključiti u nečiji vod kad god su htjeli. Čovjek je morao živjeti - i živio je, iz navike koja se pretvorila u instinkt - s pretpostavkom da svaki njegov zvuk netko prisluškuje i da se, osim u potpunom mraku, svaki njegov pokret promatra.

Winston je ostao leđima okrenut telekranu. Tako je bilo sigurnije, premda je on, dakako, dobro znao da čovjeka čak i leđa mogu odati. Kilometar odatle dizalo se Ministarstvo istine, gdje mu je bilo radno mjesto, gorostasno i bijelo iznad čađavog krajolika. Ovo je - pomislio je s nejasnim gnušanjem - ovo je London, glavni grad Aeropiste Jedan, treće najnapučenije pokrajine Oceanije. Htio je iz sjećanja iscijediti neku djetinju uspomenu koja bi mu rekla je li London bio uvijek ovakav, jesu li oduvijek postojali ovi nepregledni nizovi oronulih kuća iz devetnaestog stoljeća, kojima su zidovi poduprti drvenim gredama, prozori pokrpani kartonom, a krovovi valovitim limom, dok im se ograde oko vrtova bezumno naginju na sve strane? I bombama iskrčena gradilišta gdje se prašina od žbuke vrtloži po zraku i vriježe podivljale vrbolike grčevito penju preko hrpa ruševina; i mjesta na kojima su bombe raščistile veće područje pa su tamo izniknule grozne naseobine drvenih kućeraka nalik na kokošinjce? Ali sve uzalud: nije se mogao sjetiti. Ništa nije ostalo od njegova djetinjstva osim niza sjajno osvijetljenih živih slika, koje nemaju nikakve pozadine i većinom su nerazgovijetne.

Ministarstvo istine - Minisis na Novozboru, službenom jeziku Oceanije (za opis građe i etimologije tog jezika vidi Dodatak) - bilo je neočekivano drukčije od ostalih zgrada na vidiku. Bilo je to golemo zdanje, u obliku piramide od blistavo bijela betona, koje se terasu po terasu vinulo tri stotine metara u zrak. S mjesta na kojem je Winston stajao, mogle su se pročitati, ispisane elegantnim reljefnim slovima na pročelju, tri partijske parole:

RAT JE MIR
SLOBODA JE ROPSTVO
NEZNANJE JE MOĆ

Govorilo se kako Ministarstvo istine ima tri tisuće soba iznad razizemlja i kako je jednako toliko razgranato i pod zemljom. Po Londonu su se razmjestile još samo tri druge zgrade slična oblika i veličine. Toliko su nadvisivale sve okolne građevine da su se s krova stanobloka Pobjede mogle sve četiri vidjeti istodobno. Bila su to sjedišta četiriju ministarstava, između kojih je podijeljen cijeli državni aparat. Ministarstvo istine, koje se bavilo vijestima, zabavom, obrazovanjem i umjetnostima; Ministarstvo mira koje se bavilo ratom; Ministarstvo ljubavi koje je održavalo red i zakon, i Ministarstvo bogatstva, koje je bilo odgovorno za ekonomske poslove. Na Novozboru njihovi su nazivi glasili: Minisis, Minipax, Miniljub i Minibog.

Među njima je Ministarstvo ljubavi bilo zaista strašno. Na njemu uopće nije bilo prozora. Winston nije nikada bio u Ministarstvu ljubavi, ni na pola kilometra od njega. U zgradu je bilo nemoguće ući osim po službenom poslu, a i onda samo probijajući se kroz labirint od spletova bodljikave žice, čeličnih vrata i mitraljeskih gnijezda. Čak su i ulice koje vode do njenih vanjskih barijera bile pune stražara gorilskih njuški, u crnim uniformama, naoružanih uzglobljenim pendrecima.

Winston se naglo okrenuo. Namjestio je crte lica u izraz spokojnog optimizma, kakav je bilo najpametnije držati na licu kad god se čovjek okrene telekranu. Prešao je sobu do sićušne kuhinjice. Napustivši Ministarstvo u ovo doba dana, žrtvovao je svoj ručak u kantini, a dobro je znao da u kuhinji nema nikakve hrane osim hrge crnoga kruha koji se mora čuvati za sutrašnji doručak. Uzeo je s police bocu bezbojne tekućine s običnom bijelom etiketom na kojoj je pisalo DŽIN POBJEDA. Džin je bazdio nekim bljutavim, uljnatim vonjem, kao kineska rakija od riže. Winston je nalio gotovo punu šalicu, pripremio živce na šok i strusio ga niz grlo kao gorki lijek.

Smjesta mu se lice zajapurilo i suze su mu navrle na oči. Piće je peklo kao dušična kiselina, a osim toga, dok bi ga čovjek gutao, imao bi dojam da ga je netko opalio gumenim pendrekom po potiljku. Trenutak kasnije, ipak, žarenje u želucu se smirilo i svijet mu se učinio veselijim. Izvadio je cigaretu iz zgužvanog paketića s natpisom CIGARETE POBJEDA i neoprezno je trenutak držao uspravno, pa je duhan iscurio na pod. Sa sljedećom je bio uspješniji. Vratio se u dnevnu sobu i sjeo za malen stolić koji je stajao lijevo od telekrana. Iz ladice stola izvadio je držalo, bočicu tinte i debelu praznu bilježnicu velikog formata, s crvenim hrptom i prošaranim koricama.

George Orwell, Tisuću devetsto osamdeset četvrta