JA NE ZNAM

Ja ne znam zašto pasti mora
ta teška kiša koju liju
oblaci tašti iznad gora
što vrhove planina kriju,
ja ne znam zašto vjetar puše
ko da se jutro igra s njime,
a dječji smijeh i vika ruše
zvončiće krhke rane zime,
ja ne znam sve to dok te gubim,
no znam da te još uvijek ljubim.

Ja ne znam zašto cesta ima,
dok prema gradu vodi mene,
u krošnjama i jablanima
taj miris bitke izgubljene,
ja ne znam zašto guste bale
sleđene magle što me boli
sjećaju me na katedrale
za mrtvu ljubav gdje se moli,
ja ne znam sve to dok te gubim,
no znam da te još uvijek ljubim.

Ja ne znam zašto grad me zove,
a podiže svoj bedem kiše,
da uđem mokar među snove
po ljubav koje nema više,
ja ne znam zašto ovi ljudi
slave moj povratak iz pakla
i ovaj pogreb prate budni
prislanjajući nos o stakla,
ja ne znam sve to dok te gubim,
no znam da te još uvijek ljubim.

Ja ne znam zašto ceste redom
otvaraju se ispred mene
u studeni, u sjaju blijedom,
bez mjeseca, da njime krenem,
ja ne znam zašto noć iz tame
ko na gitari, samo jače,
na meni svira, ostavlja me
da tu pred kolodvorom plačem,
ja ne znam sve to dok te gubim,
no znam da te još uvijek ljubim.

Ja ne znam kad je vrijeme zvonu
za tužni vlak do Amsterdama,
a ti već stojiš na peronu
i dobro znam da nisi sama,
ja ne znam ni to kamo plovi
iz Amsterdama lađa siva,
s njom idu razbijeni snovi
i ljubav moja koju skrivam
ja ne znam sve to dok te gubim,
no znam da te još uvijek ljubim,
no znam da te još uvijek ljubim.

Jacques Brel