srijeda, 27.03.2024.
Kada nekog više nema 2
Kada nekog više nema
Ostaju dugovi i odvjetnici
Spašavanje djece od nepodmirenih računa
I tereta na nekretninama
Kada nekog više nema
Ostaje upaljena svijeća
I misao da je sada kraj
No kraja niti zatvaranja priče nema
Kada nekog više nema
Ostaje gorčina, puno papira koji ne znače baš ništa, puno riječi i misli koje nemaju smisla niti logike
Jer život često logike nema
Ostaju posljedice zbog loših izbora
Loših odluka i pogrešnih voljenja
- 21:12 -
subota, 23.03.2024.
Rječnik
Jeste li ikada u životu razmišljali o rječniku kod ljudi, onom u govoru i pismu? Onom svakodnevnom.
Na to promišljanje naveo me jedan razgovor u kojem sam spoznala da neke riječi ili izrazi ne postoje u mom rječniku.
Neki ružni izrazi. Ne tvrdim da sam zbog toga bolja osoba.
Ne želim time reći da ne opsujem povremeno, mada mi moje kćeri uporno govore da trebam češće jer je to terapeutski.
No, valjda to nije baš ušlo u moj svakodnevni rječnik, što ne znači da ne bude.
Čini li naš rječnik iskustvo, okruženje, obrazovanje, život, odgoj, broj pročitani knjiga ili napisanih slova?
lli baš ništa od toga?
Govori li rječnik osobe išta o toj osobi?
Ili nam može nešto reći o njenom karakteru, životu, odgoju, ljudskosti?
Koliko puta treba ponoviti neku riječ ili izraz da nam postane dio svakodnevnog rječnika?
Neke riječi jednostavno nisam kroz život usvojila, prihvatila i ne nalaze se u mom rječniku.
Postoje divne, nježne, blage i podržavajuće riječi. Ne moraju značiti puno, jer to su ipak samo riječi.
No ponekad one ranjavaju poput oštrice noža, ali i one blage i tople daju mir, podršku, utjehu, pomirenje. Izgovorene ili napisane.
Postoji toliko puno riječi.
Šteta je ne okrenuti se onim predivnim riječima. Ako ih ne možemo naći u svom rječniku, možemo ih i izmisliti.
Nekad sam se igrala riječima. Izmišljala nove. Nedostaje lijepih, blagih i toplih riječi.
Igrajte se i tražite...
- 13:33 -
subota, 09.03.2024.
Divim se onome što nisam
Ne divim se previše sebi sličnima
Onima od riječi i slova
Krhkima i nježnima
Onima koji grizu najjače
i lome se do krhotina
Divim se onome što nisam
Ali bih voljela biti i imati u sebi
U srcu, tijelu i umu
Dostići rukama i nogama
Divim se sve više ljudskoj samodisciplini
Moja prijateljica trči i kada nitko trčao ne bi
Trči kada je boli
Tijelo, srce i mozak
Do ludila, do jedva preživljavanja dana
Trči i kada je boli svaki djelić kože i misli
i svaka stanica na nogama
Divim se ljudima koji znaju sve o zvijezdama
Ne sanjarski već potpuno empirijski, znanstveno
Znaju im imena, prošlost i sadašnjost
predviđaju im budućnost
Znaju im građu i sve kemijske elemente
Strastveno ih svakodnevno proučavaju
Divim se ljudima koji su u najtežoj dijagnozi
ostali pribrani i smireni
stoički pozitivno izdržali i preživjeli
gledala sam svoju mamu godinama
živa je, jer je bio živ njen duh
Divim se ljudima sa oštrinom u očima
Ne onom treptavom i filmskom
Već imaju čvrsti stav i mjeru preko koje ne prelaze
Oni su svoju mjeru precizno izračunali
Divim se ljudima koji znaju matematiku
ja sam se uvijek svađala s brojevima
a brojevi su sve
početak i kraj
rođenje i smrt
otkucaji srca nam daju život
a oni su broj
Divim se ljudima koji odlučno znaju reći Ne
i dosljedno stoje iza svoje negacije
Oni ne negiraju život i mnoge stvari
već boljim stvarima daju prednost
Imaju svoju crtu koja se ne prelazi
Ja sam uvijek bila slaba kada je trebalo izreći Ne
mada sam se trudila uporno
Mnogim stvarima se divim
Divim se sve više
stvarima, ljudima,vještinama, znanju, osjećajima
divim se u ovom ludom svijetu bez puno divljenja
gdje dugo nisam čula riječ Divno
ili divim se
Jer za divljenje i da bi se znao diviti
prvo si iskreno moraš priznati
da je onaj drugi bolji, pametniji, jači, hrabriji, izdržljiviji
da je iznad
a mnogima je tako prokleto teško
priznati, pogledati iznad
i samo se diviti
- 20:55 -
nedjelja, 25.02.2024.
Zagrliti sebe
Nekako je najteže sačuvati sebe
Od svijeta, boli i od tuge
Trauma iz prošlosti
Jako neizvjesne budućnosti
Često ružne sadašnjosti
Najteže mi je sačuvati sebe
Od same sebe
Preispitivanja, obećanja sebi koje nisam ispunila
Ponekog osjećaja krivnje i zamjeranja
Sačuvati sebe od tuđih očekivanja
Ja ih više nemam
Očekivanja od bilo koga drugog
Očekujem najbolje od sebe
Možda i previše
Gdje treba povući crtu?
Kažu mi da moram postati oštrija
Uz sav trud nisam to nikada mogla
Uvijek me prevari moja mekoća
Pomirila sam se s tim
Gdje je ta nevidljiva granica preko koje se nikako ne ide, da sačuvamo sebe
Gdje je ta crta preko koje se ne prelazi
Nikako i nikada
Gdje je taj zid u koji lupamo stalno
Udarajući sebe, svoj um, tijelo i srce?
Gdje je mjesto gdje grlimo sebe, tješimo i hvalimo sebe, sebi
Gdje dižemo ruke od svih koji to ne zaslužuju i dižemo ruke prema sebi
Gdje smo si zaista najbolji prijatelji
- 15:11 -
četvrtak, 22.02.2024.
Ipak ima Boga, tj. Bloga
Zezamo se moja Ypsilonka i ja kako moj post od nedjelje stoji na listi. Ona kaže kako je to bug koji guta zločeste blogere. Očito sam ja dobra.
Često smo u životu pričale o tome kako se ubijamo na poslu, trgamo i trudimo. Većinom ti nitko ne kaže ni hvala. Ili da bilo kakvu pohvalu.
Nitko nam nikada u životu sigurno neće dići spomenik. A možeš ostaviti krv, znoj i suze. Možeš potrošiti tijelo i živce.
Moj post stoji postojano peti dan na listi i ne miče se.
Stojim kao spomenik. Presmiješno je. Zaglavila između grešaka na blogu.
Ipak sam ga očito zaslužila.
Ipak ima Boga. Zapravo Bloga
Hvala ti Blože...
- 20:04 -
nedjelja, 18.02.2024.
Ranjivost
Ranjivost je poput prvog proljetnog cvijeća
Poput sitnih pupova na stablu
Koje uništi nepredvidivi mraz
Ranjivost smatraju slabošću
No ona je dokaz da posjeduješ mekoću
Ranjivost je nježnost
Blagost i mekoća
Ranjivi ljudi su tihog glasa
Koraka i pogleda
Ne vjerujem onima koji nikada nisu Ranjivi i meki
Koji se nikada nisu slomili i lomili
Nikada se liječili i sanirali
Sakupljali komadiće sebe
Bili na koljenima
Puzali i ponovo se dizali
Pokazati ranjivost nije slabost
To je životna vrlina
Pokazati sve što jesi
Bez zadrške, bez sumnje
Bez straha i svih oklopa
- 18:43 -
nedjelja, 04.02.2024.
Iščekivanje
Kao da danas više ne postoji iščekivanje
Nekada smo čekali pisma ljudi koje volimo
Iščekivali, virili u sandučiće
Brojali dane kada će stići
Čeznuli i žudili
Trgali koverte i gutali napisane riječi
Divno, slatko iščekivanje
Ne znam je li ljepše bilo to iščekivanje
Ili samo pismo
Nekada si morao čekati prijatelja
Na nekom ćošku, na klupi, na nekom dragom mjestu
Samo vašem
Dogovorili ste se danima prije
I uvijek je netko čekao
I uvijek je onaj drugi došao
Nekada smo se čekali na kolodvorima
Iščekivali taj susret gledajući na sat
Čekao je i onaj ili ona u vlaku
Gledajući kroz prozor i na sat
Brojeći minute da te vidi
Zagrli jako
Nekada si čekao da čuješ najdražu pjesmu
Na radiju ili u omiljenom klubu
Nisi ju mogao čuti kada god poželiš
Pa si iščekivao strpljivo i spremno
Sa nadom i velikom željom
Iščekivanja više nema
Sve je tu sada
U bilo kojem trenutku
U bilo koje vrijeme
Na bilo kojem mjestu
Za svakoga od nas
- 22:14 -
nedjelja, 28.01.2024.
Tuga, sjeta, blagost
TUGA
Tuga mijenja sve.
Oblaci više nisu meki, samo su sumorna smetnja.
Mirisa više nema. Postoji samo sterilni zrak.
Okusi više nisu što su bili.
Hrana nema okus.
Samo je sredstvo za preživljavanje
Tuga mijenja sve. Naš izgled.
Lice se često puta izobliči.
Od puno suza. Od nespavanja.
Od nedostajanja. Od ludila
Promijeni se i pogled. U njemu nema života.
To više nije pogled. To je refleksno gledanje.
U ništa.
Nema zalazaka ni izlazaka sunca u tim pogledima.
Samo početak i kraj
Bijelo i crno
Sivo. Stakleno. Prozirno
Ali nejasno
Promijeni se i govor. Sporiji je i bez izraženog naglaska.
Jednoličan. Ravna crta na aparatima života.
Tuga mijenja i tijelo. Držanje.
Kao da te nešto vuče prema dolje. Nevidljiva sila.
A opet vidljiva.
I kožu mijenja. Nema sjaj. Nema mekoće
Nema boje
Mijenja se i hod. Nema žustrine
Noge idu ali se ne podižu gipko
Hodaš da prehodaš, ne da dođeš negdje
Neki ljudi nekako lijepo nose tugu.
Tuga im dobro pristaje.
Neke žene. Nose tugu poput ukrasa.
Poput ogrlice. Skupocjene.
Dostojanstveno i uzdignute glave
Lijepe su poput tužne vrbe.
Ruke su im dugačke poput vrbinih grana.
Tuga mijenja i ruke.
skupljene su, ne šire se više . Ili samo rijetko
I zagrljaje mijenja.
Žele biti topli i meki, ali ne mogu
Nisu krivi.
Nitko nije kriv
Tuga mijenja sve.
Kao i radost...
SJETA
Sjeta je osjećaj podijeljenosti
I sretan si i tužan istovremeno
Nešto je bilo i nikada više neće biti
Ili želiš da bude, a neće
No sjećaš se ili se nadaš
Neki ljudi su ljudi sjete
Vidi im se na licu, u očima
Sjetni ljudi nose čežnju u kosi
U trepavicama, u osmijehu
Osmijeh im je blag
Nije vrištući, hihotav
Umjeren je
Sjeta se nosi poput haljine
Modnog dodatka, ukrasa
Sjeta je ponekad način života
Pjesnici su sjetni, jesen je sjetna
Kiša koja rominja po prozoru
Od sjete se ne možeš oporaviti
To je stanje plave boje
Toplog koraka
Hladnog sunca među drvećem
Koje je prekrio snijeg
Zamišljen pogled
U kojem se skriva puno
Proživljenog života
Puno kilometara na leđima
BLAGOST
Postoje neki ljudi.
Posebni ljudi
Kao da nisu sa ovoga svijeta.
imaju meke misli, mekoću u glasu i držanju
Hod im je poput povjetarca u proljeće.
Nježnost im je ime.
Nekako su kao proljetnice.
Navještaju sunce i toplinu gdje se pojave.
Navještaju boje i lijepe dane
Neke od njih nećemo odmah prepoznati.
Imaju stroži stav i nastup.
Djeluju ponekad oštro i odriješito
Život ih je trgao i lomio
Na stotine djelića
Ali te krhotine ih nisu otvrdnule
Zadržali su mekoću i nježnost.
Onaj koji mekoću prepoznaje, znati će
Vidjet će i naći će
Ti ljudi su prepuni svježine.
Blagosti.
Bliskosti
Topline
To su oni ljudi koji su utjeha i spas.
Mir kada mir ne možeš naći nigdje oko sebe.
Smiraj i spokoj
- 21:15 -
nedjelja, 21.01.2024.
Sjeta u kosi
Sjeta je osjećaj podijeljenosti
I sretan si i tužan istovremeno
Nešto je bilo i nikada više neće biti
Ili želiš da bude, a neće
No sjećaš se ili se nadaš
Neki ljudi su ljudi sjete
Vidi im se na licu, u očima
Sjetni ljudi nose čežnju u kosi
U trepavicama, u osmijehu
Osmijeh im je blag
Nije vrištući, hihotav
Umjeren je
Sjeta se nosi poput haljine
Modnog dodatka, ukrasa
Sjeta je ponekad način života
Pjesnici su sjetni, jesen je sjetna
Kiša koja rominja po prozoru
Od sjete se ne možeš oporaviti
To je stanje plave boje
Toplog koraka
Hladnog sunca među drvećem
Koje je prekrio snijeg
Zamišljen pogled
U kojem se skriva puno
Proživljenog života
Puno kilometara na leđima
- 15:06 -
nedjelja, 14.01.2024.
Što me učinilo onom koja jesam
Često poželim da nisam proživjele neke stvari, događaje poželim obrisati iz glave i srca
Osjećaje za koje sam nekad mislila da su samo dio nekih romana
No proživjela sam ih
Neki to ne prožive ni u dva života
Proživjela sam i preživjela
Nije me učinilo jačom, još sam mekša u mnogim stvarima
No nije me ni ubilo
S nekim stvarima samo naučiš živjeti
Saživiš se
Stopiš s njima
Često ipak poželim da sam bez tog tereta
Da sam slobodna od njega
Da sam poput drveta koje moćno stoji na vjetru koji ga savija
No bi li onda bila ovo što jesam sada
Što bih i tko bih bila da se nekim čudom može sve to obrisati?
Svi smo zbroj naših životnih priča
Zbroj događaja i osjećaja
Svih mjesta na kojima smo bili
Fizičkih i emotivnih
Svih gubitaka, tuga, boli, strahova i pogrešaka
Kao i radosti, smijeha, ljepote, nade i snova
Svih riječi koje smo pročitali
Svih ljudi koje smo voljeli
Sve glazbe koju smo slušali
Svih kilometara koje smo prehodali
Svih životnih priča bliskih nam ljudi
Sve smo to
I sve me to čini ovim što jesam
- 13:32 -
