ponedjeljak, 11.10.2021.

Žena dijete

Uz dan djevojčica


Žena dijete



Voće, knjige i biljke


Ona u trgovinama gleda samo knjige, voće i biljke.
Sa iskrom u očima i oduševljenjem kao da je našla savršenog novog dečka, donosi biljke kući.
Pokazuje mi hrpe knjiga u sobi, one se samo gomilaju, biljke donosi i brine o njima sa neizmjernom ljubavlju i pažnjom,
skoro pa plače kada joj poneka uvene.
Soba će joj uskoro izgledati poput predivne džungle.
Treba učiti brinuti o biljkama. Kao i o djeci. Ljudima.
Treba ih njegovati


Ona je već žena. No dijete je. Uči se životu
Rastu, pupanju, cvjetanju, truljenju, propadanju, umiranju.
I kako je život često krhka biljka.

Ona nešto mlađa je sa nepunih četrnaest glasni aktivista.
zasad još kod kuće, no u budućnosi tko zna.
Ona zna sve o ženskim pravima, svim oblicima diskriminacije, priča o toleranciji i razumijevanju.
Dosta je glasna u svojoj borbenosti.

Ljudi koji kupuju biljke, voće i knjige, moraju biti dobri ljudi.
oni, koji sa četrnaest, tek na početku nekog većeg života, vjeruju u slobodu, jednakost i razumijevanju,
kojima je srce otvoreno, a duh velik, imaju velike šanse za veći život.

Zadnje vrijeme često razmišljam o vašim klimavim zubićima, o mliječnoj nevinosti, prvim osmjesima
o uspavljivanju tijelom uz tijelo pred kišu i grmljavinu, sušenju tanke i mirisne kose
prvim koracima, riječima, slovima,

Često se sjetim i vaših svađa
Teških riječi kada ste već bile svjesne što riječi mogu, mučnih i ružnih trenutaka, jer kada si više od desetljeća i otac i majka, a nisi još naučio da oboje ne možeš biti
Ti trenuci sada, su u sivkastoj izmaglici.
Ne pamtim ih.
Samo ih osjećam na svinutim leđima.

I kada vičete i zamjerate mi moje krive izbore, stranputice i loše izbore
Ja vas volim još više

I kada okrećete glavu na drugu stranu na neku moju misao o životu, savjet ili pokušaj smjera
Ja vas volim još jače

Kada ignorirate moj pokušaj ponavljanja da je život lijep, jer vam se često čini mračan, težak i bez smisla
Ja vas volim još dublje

I govorit ću vam iz petnih žila da je život satkan od vatromet nježnih trenutaka dobrote i ljubavi koji spašavaju.
Jer spasile su mene bezbroj puta

Možda vas to spasi...
A spasit će vas i knjige, voće i biljke


- 18:15 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.10.2021.

Što kada utihne glazba?

Ispraćam stariju kćer na kolodvoru
Čuvaj se, kažem
Mlađa ima koronu
Dosta joj je loše

Dođu tako neki dani
tjedni i mjeseci
kada utihne glazba u meni
i teško ju je naći
ne pomažu ni ove kiše
da proizvedu dur ili mol
ponekad je svejedno
glavno da svira

Smrt, bolest
krajevi, počeci
a život ne pita
kovitla se i vrti kao centrifuga
a ti moraš dalje
prazan često puta
ali moraš
njega to ne zanima

I što kada utihne glazba?
možda ju slušati još jače
iz petnih žila tražiti tu neku melodiju
akord ili ton koji će biti spas
gristi do srži
to je imperativ

Što kada postoji sve manje dobrote
brige i pažnje?
tražit ju još pomnije
davat je još više
paziti, brinuti, čuvati

Što kada nestane ljubav?
Naći ju i tamo gdje nisi slutio nikada
jer tu je
tu je...






- 17:07 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.10.2021.

Nije sunce ono što će nas spasiti

Iz arhive


Nije sunce ono što će nas spasiti


Mladić pomaže djedu u trgovini
Djed jedva hoda, mladić je brižan
Trpa stvari u vrećicu
Osjećam dobrotu i osjećam se živom

Djevojčica mi donosi prvo cvijeće na posao
Nabrala ga je usput
Vrijedi više od skupocjenog buketa

Trgovac pita, kako ste danas?
prijetelj šalje kratku poruku
nakon dana kada su me htjeli slomiti
Kako si?
je često puta život

Dvoje staraca u bolničkoj čekaonici
tješe se, čekaju satima
do njih starac koji mi nudi da sjednem
satkan je od dobrote

Zagrljaji su danas zabranjeni
prije su bili lijek
Normabel i Apaurin molim
dva zagrljaja


Svi se slikaju na terasama
i kažu da ćeš ih to spasiti
pije se dugo očekivana kava
iz malih keramičkih šalica
Slikaj me..kažu

I Sunce...
Kažu da ćeš ih sunce spasiti
I kava

No dobrota
Ono malo ljudskosti
Pogled unutra ispod maske
Koju sad svi nosimo
I pogled do duše
Koju su mnogi putem izgubili

Spasit će nas dobrota
Ona je sunce

- 16:25 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 01.10.2021.

Divim se onome što nisam

Ne divim se previše sebi sličnima
Onima od riječi i slova
Krhkima i nježnima
Onima koji grizu najjače
i lome se do krhotina

Divim se onome što nisam
Ali bih voljela biti i imati u sebi
U srcu, tijelu i umu
Dostići rukama i nogama

Divim se sve više ljudskoj samodisciplini
Moja prijateljica trči i kada nitko trčao ne bi
Trči kada je boli
Tijelo, srce i mozak
Do ludila, do jedva preživljavanja dana
Trči i kada je boli svaki djelić kože i misli
i svaka stanica na nogama

Divim se ljudima koji znaju sve o zvijezdama
Ne sanjarski već potpuno empirijski, znanstveno
Znaju im imena, prošlost i sadašnjost
predviđaju im budućnost
Znaju im građu i sve kemijske elemente
Strastveno ih svakodnevno proučavaju

Divim se ljudima koji su u najtežoj dijagnozi
ostali pribrani i smireni
stoički pozitivno izdržali i preživjeli
gledala sam svoju mamu godinama
živa je, jer je bio živ njen duh

Divim se ljudima sa oštrinom u očima
Ne onom treptavom i filmskom
Već imaju čvrsti stav i mjeru preko koje ne prelaze
Oni su svoju mjeru precizno izračunali

Divim se ljudima koji znaju matematiku
ja sam se uvijek svađala s brojevima
a brojevi su sve
početak i kraj
rođenje i smrt
otkucaji srca nam daju život
a oni su broj

Divim se ljudima koji odlučno znaju reći Ne
i dosljedno stoje iza svoje negacije
Oni ne negiraju život i mnoge stvari
već boljim stvarima daju prednost
Imaju svoju crtu koja se ne prelazi
Ja sam uvijek bila slaba kada je trebalo izreći Ne
mada sam se trudila uporno


Mnogim stvarima se divim
Divim se sve više
stvarima, ljudima,vještinama, znanju, osjećajima
divim se u ovom ludom svijetu bez puno divljenja
gdje dugo nisam čula riječ Divno
ili divim se

Jer za divljenje i da bi se znao diviti
prvo si iskreno moraš priznati
da je onaj drugi bolji, pametniji, jači, hrabriji, izdržljiviji
da je iznad
a mnogima je tako prokleto teško
priznati, pogledati iznad
i samo se diviti

- 22:25 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 28.09.2021.

Koliko se znamo?

Koliko me znaš prijatelju
Znaš li moje snove i strahove
Sve za čime gladujem i žeđam
Znaš li gdje je ona crta
preko koje ne prelazim
Vidiš li moje radosti
I znaš li kada moj glas
utone u tugu?


Koliko te znam kolegice
Viđamo se svaki dan
I pitam te kako si
No znam li tko si
Čemu stremiš i kamo ideš
Za čim žališ i s kojim mislima
se jutrom budiš?


Koliko me znaš kćeri
Vidiš li u meni samo onu
koja voli bezuvjetno
podržava, pomaže i tješi
Ili možeš vidjeti osobu sa stotinama boja
Nijansi i sjena
Mrak koji se ponekad nadvije
i iskričavu svjelost koja se pojavi u meni


Koliko te znam tata
jesam li te ikada zaista upoznala
znam tvoju priču i svaku boru na tvom licu
njenu prošlost, sadašnjost i budućnost
Znam sve što jesi i što si želio biti
Razumijem li ipak tvoju priču?
Znam da sam se trudila


Koliko te znam mama
Hoću li ikada moći shvatiti
Spoznati mišlju i srcem
Kako je kada ti odrežu dio tijela
onaj koji te čini ženom
I kada izgubiš kosu
pa se osjećaš golo
pred svima, pred sobom
Sav taj strah koji te prožeo
Kada si saznala dijagnozu

Koliko te znam srce moje
moja misao i moje tijelo
Jesam li se uistinu stopila s vama
zbližila i privatila vas
poput najboljeg prijatelja
i hoću li to zaista
ikada moći?

Znamo li se i želimo li se znati
Mi ljudi suputnici, prolaznici
Ili se zaobilazimo
mimoilazimo
do neke točke slučajnog spoja?
Ili se bojimo vidjeti, osjetiti, dodirnuti
i približiti se onom pored nas?


- 15:28 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.09.2021.

Djeco, kuda idete?

Ovo nije poetska igranja riječima, ovo nije lijepi ni topli post. Ovo je post o temama koji bi nas itekako trebale zabrinjavati
Moja kćer već drugu godinu dolazi sve uzrujanija iz škole. Sada je osmi razred i osjeća potpunu odbojnost prema školi, a pogotovo prema svom razredu. Kaže da je situacija u drugim razredima slična .Nisam reagirala prošle godine, jer su pola školske godine proveli na on line nastavi, kao i godinu prije toga. Ova bi možda mogla biti drugačija, no vrijeme će pokazati.

Moja D. je izrazito osjetljiva po nekim pitanjima. Ne podnosi nepravdu, netoleranciju i prezire mržnju prema bilo kojim skupinama ljudi. Kada sad razmišljam, čini mi se da nisam nešto jako puno u njenih sada četrnaest godina, pričala o nekim stvarima, ali sam uvijek sa potpunim prihvaćanjem pričala o bilo kojoj skupini ljudi.

U njenom razredu svakodnevno se sa netrpeljivošću, čak i mržnjom, priča o ljudima koji su drugačiji. Mladi ljudi, na početku svog života, pričaju o ljudima druge rase na jedan, meni nacistički način, kao i prema ljudima druge seksualne orijentacije. Spominju čak i Židove. Vrijeđaju ih, govore riječi i rečenice koje ne mogu ovdje niti pisati.Čak i često puta otvoreno, pred nastavnicima. Nitko ne poduzima apsolutno ništa.

Prije tjedan dana, nakon dužeg razmišljanja, odlučila sam reagirati. Kao roditelj, kao pedagoški djelatnik koji i na svom poslu, dakle u vrtiću, djecu od najranije dobi uči kako moramo prihvaćati različitost, biti tolerantni, brižni i empatični. Ali i kao čovjek, koji smatra da škola, nastavnik ili bilo tko, tko dopušta takve stvari, čini nešto strašno za te mlade ljude.

Napisala sam poduži dopis razrednici, mada mi nije jasno da jedan razrednik ne zna šta se u njenom razredu događa. A događa se jako dugo. Ili nikoga nije briga.
Ako se takve stvari i dan, danas, svakodnevno događaju u jednom razredu, školi, jesmo li dosegli dno dna u odgoju djece, jesmo li dosegli dno dna kao društvo bez vrijednosti, morala ili bilo čega. Tko je uisinu kriv?

Mnogi će sada reći, roditelji. Sve počinje od kuće. No u ovom konkretnom slučaju, mnoge od roditelje te djece, poznajem duže vrijeme. I za mnoge bih mogla komotno tvrditi, da tako ne odgajaju svoju djecu. No ipak se ne mogu kladiti u to.
Moja kćer kaže, da takve sadržaje gledaju na internetu. Kontroliraju li roditelji išta od onoga što im djeca gledaju na internetu ili popričaju li bar ponekad sa svojom djecom o takvim nekim temama. Sumnjam.

Živimo također u ludim vremenima, gdje su djeca dugo bila izolirana i prepuštena internetu i društvenim mrežama. No sve to nikako ne smije biti opravdanje. Ovo su potpuno neprihvatljive stvari.
Koliko su im dobra donijele društvene mreže, a koliko zla?

Znajući da se borim ponovo, kao i više puta u dosadašnjem životu sa vjetrenjačama, ipak sam poslala onaj dopis. Razrednica je zahvalila i napisala da će razgovarati sa svojim razredom i ispitati situaciju. Osim kratkog razgovora idućeg dana, nije se dogodilo puno. Zamislila sam se...
Ne radim u školi, ali imam ideja. Možda da im je pustila neki film, organizirala neko predavanje, napravila neku radionicu...Ništa

Znam da ima nastavnika entuzijasta i pametnih ljudi, koji bi napravili svašta. I koji to svakodnevno rade. Možda živim u provinciji.
Znam da mnogi ne bi ni dozvolili da stvari ovako eskaliraju. Jer, mladi ljudi od četnaest, petnaest godina, imaju već dosta formirane stavove, koje će sada teško mijenjati.
Mislim da je prekasno. U razgovoru s nekim ljudima, saznala sam da je slično i u drugim školama, a da se takve stvari konstantno zataškavaju. Roditelji radije šute, nastavnici slično. Tko će se u ovim ludim vremenima baviti još i tim?
Ljuta sam. Na našu šutnju. Naša je odgovornost brinuti o generacijama koje dolaze, naša je čak građanska dužnost izreći stvari naglas. Jer tko će išta promijeniti, ako ne svi zajedno.Znam da pišem utopijski i da je vjerojatno prekasno za neke stvari, no trebali bi se svi zamisliti .

Tko je zakazao?
Nisam nimalo optimistična prema takvoj budućnosti. Bojim se da smo društvo koje je strašno isključivo, neempatično i potpuno bezosjećajno.

Voljela bih da nisam u pravu.


- 16:29 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.09.2021.

Nedosanjanje

Guši me ulica i grad
u kojima živim
provincijske priče
malograđanska gluma
Trebala sam stoput otići
Razmišljam često ovih dana

Znam, kada nađeš mir u sebi
tada nije važno gdje si
kažu mudri
Mogu li još uvijek kao prije sanjati
i dosanjati
bez da se budim bez daha


Nedostaju mi ulice
kojima nikada nisam šetala
ali im znam korak
Nedostaju mi ljudi
koje nikada nisam upoznala
ali ih znam..

Nedostaje mi neki smijeh i dodir
kojeg nisam osjetila
ali točno znam njegovu toplinu
Nedostajem sama sebi

Vrati me u neku magličastu koprenu sreće
smijeh mojih kćeri
Puno napravljenih koraka
muzika koja je spas
dobrota koja je sunce


Onkraj svih riječi, misli, čak i boja
pada lišće,
ne zanima ga ništa osim pada
leluja potiho, skromno i ponizno
Grane su sve praznije
ogoljenost se bliži

Ja tražim u sebi neku čvrstoću
da preživim, da mi bude bolje
a možda bih trebala sada najviše
prihvatiti mekoću i krhkost
stopiti se s njom pod deku
kao sa osobom koju ljubiš

Voljeti je i milovati
poput malog djeteta
koje je svoje
a opet je dio tebe

Mekoća zna slomiti
uništiti i lagati
a opet me spasila
nebrojeno puta

- 16:58 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.09.2021.

Zatvaranje

Javili su mi u petak da si umro.
Tvoje tijelo i mozak nisu izdržali dvomjesečnu komu.
Ne znam šta osjećam . Ne znam šta da mislim
Nisam te vidjela deset godina
čovjeka s kojim sam živjela deset godina i koji je otac moje djece
No ne i tata.

Jer tata je onaj koji brine, ne onaj koji ode i deset godina se ne javi.
kako si spavao sve te godine?
Jesu li ti se u zadnjim trenucima tvoje svjesnosti, javile slike tvojih kćeri?
A kako bi, djeca se mijenjaju, a ti nisi znao niti kako izgledaju.
Nije te ni zanimalo, nisi pitao.
Nisi ni dostojan ovih riječi.

Tresem se danima.
Od neispunjenih nada. Svojih i svoje djece
Otvaram kuhinjske ormariće i ne znam šta tražim.
Hodam kilometima da odagnam ljutnju i tugu
Kilometri me sustižu
Kilometri prošlosti.
Slike se vraćaju velikom brzinom.

Mislila sam da ćeš jednom reći oprosti.
Meni, njima.
Mislila sam da ćeš reći nešto, napisati..nekada.
Da ćemo se ipak jednom sresti .
Možda ti pljunem u lice, možda ti se nasmijem u inat, možda napravim scenu.
Možda bih napravila nešto jako ružno.
Možda bih ostala dostojna sebe.

Ljuta sam na tebe što si otišao bez riječi, sada već drugi put
Ljuta sam pomalo i na sebe što te nisam tražila i rekla ti sve što sam imala za reći


Postoji li oprost za neke stvari?
i životinje brinu o svojim mladima.
Trebam li ti doći na sprovod
trebam li se izlagati mogućnosti da se slomim za sve što sam prošla zadnje desetljeće?
Sama, sa njima, sa sobom...



Mislila sam da sve priče imaju nekakav kraj.
Closure.
Moja kćer obožava tu riječ.
Valjda je žudila za zaključkom

Kako da ispišem kraj kad nije bilo smislenog kraja?
Ili se dogodio davno?

Već dugo dijelim ljude samo na dobre i one koji to nisu.
Znam točno koji glume dobrotu
Osjećam jako dobro kada je lažna.
Kada je zbog koristi.

Žalim ih..
Nikada se neće liječiti dobrotom
Nikada ih dobrota neće spasiti.

Kada si najranjiviji jače osjećaš stvari.
Znaš točno njihov okus, miris, dodir.
A raspadala sam se često
Lomim se i sad, iako nikome ne priznajem
Dogodio se okidač, rekli bi psiholozi

No ja ću se izliječiti opet dobrotom ljudi oko sebe
Jednostavnim malim sitnicama većim od života
Naći svoj stih, naći svoj spas, naći dovoljno kilometara
i dovoljno gramofonskih ploča
naći utjehu i onu dozu oštrine koja mi treba
da presječem, prehodam i pretrčim
sve te slike iz prošlosti
koje guše



- 15:36 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.08.2021.

Gramofon

Njega nisam vidjela mjesecima.
Javljao se svakodnevno sa svojim predivnim fotografijama i sa pitanjem Jel si dobro?
Jel si dobro? nije pitanje onako, radi reda..
Ne od njega

A onda se sa prvim mirisom sjete u ovim kišnim danima, najavljeno vratio.
I vratio je svu ljepotu jeseni, prvo padanje lišća, mirisne kiše i šuškanje ploča
Došao je sa dvomjesečnog putovanja i donio dugo mi željenu stvar.
Gramofon.
Velika sreća, dugo željena želja, uvijek nekako na čekanju...

Postoje ti neki jednostavni ljudi koji pitaju Jel si dobro?
Ne kompliciraju previše, uvijek dobro slušaju i znaju želje i snove
Dođu nenadano u život i ispune ga nekim drugačijim bojama i zvukovima
Oni ne smiju biti na čekanju

Šuškanje ploča nije samo glazbeni šum u nekoj tišini, šuškanje ploča je način života
način kako volim, osjećam i mislim.
Bez tog nekog laganog šuma koji škaklja dušu, smiruje i uzbuđuje istovremeno
koji škripi i nježno miluje, život mi nije zanimljiv
Nešto iza, u pozadini svega
nešto zbog čega moraš dobro naćuliti uši, dublje kopati i grebati ispod površine
Uvijek je srž svega negdje ispod, iza, pored, onkraj...

A moj prijatelj koji mi je donio šuštanje ploča uz prve jesenje kiše, donio mi je neizmjernu sreću.
Jesen je moje doba.
Uvijek me izliječi svojim bojama i mirisima, njene smirujuće kiše znaju me najbolje
mogu tako dobro oprati svu tugu i pretvoriti je u nježnu sjetu.

Ova će biti još ljepša, uz vrtnju ploča i njihovo smirujuće šuštanje.
Magličasta jutra i ružičasti sutoni imat će svoju zvučnu pozadinu
Možda će i neke stvari dobiti drugačiju zvučnu kulisu...






- 21:53 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 03.08.2021.

Žena dijete

Voće, knjige i biljke


Ona u trgovinama gleda samo knjige, voće i biljke.
Sa iskrom u očima i oduševljenjem kao da je našla savršenog novog dečka, donosi biljke kući.
Pokazuje mi hrpe knjiga u sobi, one se samo gomilaju, biljke donosi i brine o njima sa neizmjernom ljubavlju i pažnjom,
skoro pa plače kada joj poneka uvene.
Soba će joj uskoro izgledati poput predivne džungle.
Treba učiti brinuti o biljkama. Kao i o djeci. Ljudima.
Treba ih njegovati


Ona je već žena. No dijete je. Uči se životu
Rastu, pupanju, cvjetanju, truljenju, propadanju, umiranju.
I kako je život često krhka biljka.

Ona nešto mlađa je sa nepunih četrnaest glasni aktivista.
zasad još kod kuće, no u budućnosi tko zna.
Ona zna sve o ženskim pravima, svim oblicima diskriminacije, priča o toleranciji i razumijevanju.
Dosta je glasna u svojoj borbenosti.

Ljudi koji kupuju biljke, voće i knjige, moraju biti dobri ljudi.
oni, koji sa četrnaest, tek na početku nekog većeg života, vjeruju u slobodu, jednakost i razumijevanju,
kojima je srce otvoreno, a duh velik, imaju velike šanse za veći život.

Zadnje vrijeme često razmišljam o vašim klimavim zubićima, o mliječnoj nevinosti, prvim osmjesima
o uspavljivanju tijelom uz tijelo pred kišu i grmljavinu, sušenju tanke i mirisne kose
prvim koracima, riječima, slovima,

Često se sjetim i vaših svađa
Teških riječi kada ste već bile svjesne što riječi mogu, mučnih i ružnih trenutaka, jer kada si više od desetljeća i otac i majka, a nisi još naučio da oboje ne možeš biti
Ti trenuci sada, su u sivkastoj izmaglici.
Ne pamtim ih.
Samo ih osjećam na svinutim leđima.

I kada vičete i zamjerate mi moje krive izbore, stranputice i loše izbore
Ja vas volim još više

I kada okrećete glavu na drugu stranu na neku moju misao o životu, savjet ili pokušaj smjera
Ja vas volim još jače

Kada ignorirate moj pokušaj ponavljanja da je život lijep, jer vam se često čini mračan, težak i bez smisla
Ja vas volim još dublje

I govorit ću vam iz petnih žila da je život satkan od vatromet nježnih trenutaka dobrote i ljubavi koji spašavaju.
Jer spasile su mene bezbroj puta

Možda vas to spasi...
A spasit će vas i knjige, voće i biljke



- 21:01 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos