utorak, 28.09.2021.
Koliko se znamo?
Koliko me znaš prijatelju
Znaš li moje snove i strahove
Sve za čime gladujem i žeđam
Znaš li gdje je ona crta
preko koje ne prelazim
Vidiš li moje radosti
I znaš li kada moj glas
utone u tugu?
Koliko te znam kolegice
Viđamo se svaki dan
I pitam te kako si
No znam li tko si
Čemu stremiš i kamo ideš
Za čim žališ i s kojim mislima
se jutrom budiš?
Koliko me znaš kćeri
Vidiš li u meni samo onu
koja voli bezuvjetno
podržava, pomaže i tješi
Ili možeš vidjeti osobu sa stotinama boja
Nijansi i sjena
Mrak koji se ponekad nadvije
i iskričavu svjelost koja se pojavi u meni
Koliko te znam tata
jesam li te ikada zaista upoznala
znam tvoju priču i svaku boru na tvom licu
njenu prošlost, sadašnjost i budućnost
Znam sve što jesi i što si želio biti
Razumijem li ipak tvoju priču?
Znam da sam se trudila
Koliko te znam mama
Hoću li ikada moći shvatiti
Spoznati mišlju i srcem
Kako je kada ti odrežu dio tijela
onaj koji te čini ženom
I kada izgubiš kosu
pa se osjećaš golo
pred svima, pred sobom
Sav taj strah koji te prožeo
Kada si saznala dijagnozu
Koliko te znam srce moje
moja misao i moje tijelo
Jesam li se uistinu stopila s vama
zbližila i privatila vas
poput najboljeg prijatelja
i hoću li to zaista
ikada moći?
Znamo li se i želimo li se znati
Mi ljudi suputnici, prolaznici
Ili se zaobilazimo
mimoilazimo
do neke točke slučajnog spoja?
Ili se bojimo vidjeti, osjetiti, dodirnuti
i približiti se onom pored nas?
- 15:28 -
nedjelja, 26.09.2021.
Djeco, kuda idete?
Ovo nije poetska igranja riječima, ovo nije lijepi ni topli post. Ovo je post o temama koji bi nas itekako trebale zabrinjavati
Moja kćer već drugu godinu dolazi sve uzrujanija iz škole. Sada je osmi razred i osjeća potpunu odbojnost prema školi, a pogotovo prema svom razredu. Kaže da je situacija u drugim razredima slična .Nisam reagirala prošle godine, jer su pola školske godine proveli na on line nastavi, kao i godinu prije toga. Ova bi možda mogla biti drugačija, no vrijeme će pokazati.
Moja D. je izrazito osjetljiva po nekim pitanjima. Ne podnosi nepravdu, netoleranciju i prezire mržnju prema bilo kojim skupinama ljudi. Kada sad razmišljam, čini mi se da nisam nešto jako puno u njenih sada četrnaest godina, pričala o nekim stvarima, ali sam uvijek sa potpunim prihvaćanjem pričala o bilo kojoj skupini ljudi.
U njenom razredu svakodnevno se sa netrpeljivošću, čak i mržnjom, priča o ljudima koji su drugačiji. Mladi ljudi, na početku svog života, pričaju o ljudima druge rase na jedan, meni nacistički način, kao i prema ljudima druge seksualne orijentacije. Spominju čak i Židove. Vrijeđaju ih, govore riječi i rečenice koje ne mogu ovdje niti pisati.Čak i često puta otvoreno, pred nastavnicima. Nitko ne poduzima apsolutno ništa.
Prije tjedan dana, nakon dužeg razmišljanja, odlučila sam reagirati. Kao roditelj, kao pedagoški djelatnik koji i na svom poslu, dakle u vrtiću, djecu od najranije dobi uči kako moramo prihvaćati različitost, biti tolerantni, brižni i empatični. Ali i kao čovjek, koji smatra da škola, nastavnik ili bilo tko, tko dopušta takve stvari, čini nešto strašno za te mlade ljude.
Napisala sam poduži dopis razrednici, mada mi nije jasno da jedan razrednik ne zna šta se u njenom razredu događa. A događa se jako dugo. Ili nikoga nije briga.
Ako se takve stvari i dan, danas, svakodnevno događaju u jednom razredu, školi, jesmo li dosegli dno dna u odgoju djece, jesmo li dosegli dno dna kao društvo bez vrijednosti, morala ili bilo čega. Tko je uisinu kriv?
Mnogi će sada reći, roditelji. Sve počinje od kuće. No u ovom konkretnom slučaju, mnoge od roditelje te djece, poznajem duže vrijeme. I za mnoge bih mogla komotno tvrditi, da tako ne odgajaju svoju djecu. No ipak se ne mogu kladiti u to.
Moja kćer kaže, da takve sadržaje gledaju na internetu. Kontroliraju li roditelji išta od onoga što im djeca gledaju na internetu ili popričaju li bar ponekad sa svojom djecom o takvim nekim temama. Sumnjam.
Živimo također u ludim vremenima, gdje su djeca dugo bila izolirana i prepuštena internetu i društvenim mrežama. No sve to nikako ne smije biti opravdanje. Ovo su potpuno neprihvatljive stvari.
Koliko su im dobra donijele društvene mreže, a koliko zla?
Znajući da se borim ponovo, kao i više puta u dosadašnjem životu sa vjetrenjačama, ipak sam poslala onaj dopis. Razrednica je zahvalila i napisala da će razgovarati sa svojim razredom i ispitati situaciju. Osim kratkog razgovora idućeg dana, nije se dogodilo puno. Zamislila sam se...
Ne radim u školi, ali imam ideja. Možda da im je pustila neki film, organizirala neko predavanje, napravila neku radionicu...Ništa
Znam da ima nastavnika entuzijasta i pametnih ljudi, koji bi napravili svašta. I koji to svakodnevno rade. Možda živim u provinciji.
Znam da mnogi ne bi ni dozvolili da stvari ovako eskaliraju. Jer, mladi ljudi od četnaest, petnaest godina, imaju već dosta formirane stavove, koje će sada teško mijenjati.
Mislim da je prekasno. U razgovoru s nekim ljudima, saznala sam da je slično i u drugim školama, a da se takve stvari konstantno zataškavaju. Roditelji radije šute, nastavnici slično. Tko će se u ovim ludim vremenima baviti još i tim?
Ljuta sam. Na našu šutnju. Naša je odgovornost brinuti o generacijama koje dolaze, naša je čak građanska dužnost izreći stvari naglas. Jer tko će išta promijeniti, ako ne svi zajedno.Znam da pišem utopijski i da je vjerojatno prekasno za neke stvari, no trebali bi se svi zamisliti .
Tko je zakazao?
Nisam nimalo optimistična prema takvoj budućnosti. Bojim se da smo društvo koje je strašno isključivo, neempatično i potpuno bezosjećajno.
Voljela bih da nisam u pravu.
- 16:29 -
nedjelja, 19.09.2021.
Nedosanjanje
Guši me ulica i grad
u kojima živim
provincijske priče
malograđanska gluma
Trebala sam stoput otići
Razmišljam često ovih dana
Znam, kada nađeš mir u sebi
tada nije važno gdje si
kažu mudri
Mogu li još uvijek kao prije sanjati
i dosanjati
bez da se budim bez daha
Nedostaju mi ulice
kojima nikada nisam šetala
ali im znam korak
Nedostaju mi ljudi
koje nikada nisam upoznala
ali ih znam..
Nedostaje mi neki smijeh i dodir
kojeg nisam osjetila
ali točno znam njegovu toplinu
Nedostajem sama sebi
Vrati me u neku magličastu koprenu sreće
smijeh mojih kćeri
Puno napravljenih koraka
muzika koja je spas
dobrota koja je sunce
Onkraj svih riječi, misli, čak i boja
pada lišće,
ne zanima ga ništa osim pada
leluja potiho, skromno i ponizno
Grane su sve praznije
ogoljenost se bliži
Ja tražim u sebi neku čvrstoću
da preživim, da mi bude bolje
a možda bih trebala sada najviše
prihvatiti mekoću i krhkost
stopiti se s njom pod deku
kao sa osobom koju ljubiš
Voljeti je i milovati
poput malog djeteta
koje je svoje
a opet je dio tebe
Mekoća zna slomiti
uništiti i lagati
a opet me spasila
nebrojeno puta
- 16:58 -
nedjelja, 12.09.2021.
Zatvaranje
Javili su mi u petak da si umro.
Tvoje tijelo i mozak nisu izdržali dvomjesečnu komu.
Ne znam šta osjećam . Ne znam šta da mislim
Nisam te vidjela deset godina
čovjeka s kojim sam živjela deset godina i koji je otac moje djece
No ne i tata.
Jer tata je onaj koji brine, ne onaj koji ode i deset godina se ne javi.
kako si spavao sve te godine?
Jesu li ti se u zadnjim trenucima tvoje svjesnosti, javile slike tvojih kćeri?
A kako bi, djeca se mijenjaju, a ti nisi znao niti kako izgledaju.
Nije te ni zanimalo, nisi pitao.
Nisi ni dostojan ovih riječi.
Tresem se danima.
Od neispunjenih nada. Svojih i svoje djece
Otvaram kuhinjske ormariće i ne znam šta tražim.
Hodam kilometima da odagnam ljutnju i tugu
Kilometri me sustižu
Kilometri prošlosti.
Slike se vraćaju velikom brzinom.
Mislila sam da ćeš jednom reći oprosti.
Meni, njima.
Mislila sam da ćeš reći nešto, napisati..nekada.
Da ćemo se ipak jednom sresti .
Možda ti pljunem u lice, možda ti se nasmijem u inat, možda napravim scenu.
Možda bih napravila nešto jako ružno.
Možda bih ostala dostojna sebe.
Ljuta sam na tebe što si otišao bez riječi, sada već drugi put
Ljuta sam pomalo i na sebe što te nisam tražila i rekla ti sve što sam imala za reći
Postoji li oprost za neke stvari?
i životinje brinu o svojim mladima.
Trebam li ti doći na sprovod
trebam li se izlagati mogućnosti da se slomim za sve što sam prošla zadnje desetljeće?
Sama, sa njima, sa sobom...
Mislila sam da sve priče imaju nekakav kraj.
Closure.
Moja kćer obožava tu riječ.
Valjda je žudila za zaključkom
Kako da ispišem kraj kad nije bilo smislenog kraja?
Ili se dogodio davno?
Već dugo dijelim ljude samo na dobre i one koji to nisu.
Znam točno koji glume dobrotu
Osjećam jako dobro kada je lažna.
Kada je zbog koristi.
Žalim ih..
Nikada se neće liječiti dobrotom
Nikada ih dobrota neće spasiti.
Kada si najranjiviji jače osjećaš stvari.
Znaš točno njihov okus, miris, dodir.
A raspadala sam se često
Lomim se i sad, iako nikome ne priznajem
Dogodio se okidač, rekli bi psiholozi
No ja ću se izliječiti opet dobrotom ljudi oko sebe
Jednostavnim malim sitnicama većim od života
Naći svoj stih, naći svoj spas, naći dovoljno kilometara
i dovoljno gramofonskih ploča
naći utjehu i onu dozu oštrine koja mi treba
da presječem, prehodam i pretrčim
sve te slike iz prošlosti
koje guše
- 15:36 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
