nedjelja, 19.09.2021.
Nedosanjanje
Guši me ulica i grad
u kojima živim
provincijske priče
malograđanska gluma
Trebala sam stoput otići
Razmišljam često ovih dana
Znam, kada nađeš mir u sebi
tada nije važno gdje si
kažu mudri
Mogu li još uvijek kao prije sanjati
i dosanjati
bez da se budim bez daha
Nedostaju mi ulice
kojima nikada nisam šetala
ali im znam korak
Nedostaju mi ljudi
koje nikada nisam upoznala
ali ih znam..
Nedostaje mi neki smijeh i dodir
kojeg nisam osjetila
ali točno znam njegovu toplinu
Nedostajem sama sebi
Vrati me u neku magličastu koprenu sreće
smijeh mojih kćeri
Puno napravljenih koraka
muzika koja je spas
dobrota koja je sunce
Onkraj svih riječi, misli, čak i boja
pada lišće,
ne zanima ga ništa osim pada
leluja potiho, skromno i ponizno
Grane su sve praznije
ogoljenost se bliži
Ja tražim u sebi neku čvrstoću
da preživim, da mi bude bolje
a možda bih trebala sada najviše
prihvatiti mekoću i krhkost
stopiti se s njom pod deku
kao sa osobom koju ljubiš
Voljeti je i milovati
poput malog djeteta
koje je svoje
a opet je dio tebe
Mekoća zna slomiti
uništiti i lagati
a opet me spasila
nebrojeno puta
- 16:58 -
