nedjelja, 19.06.2022.
Vrijeme koje ne prašta
Dok gledam i slušam malu djecu svaki dan
jer to mi je posao i poziv
slušam njihov iskreni smijeh
i neke rečenice
koje mi dodiruju dušu
a ponekad i sablažnjuju um
u njihovim iskrenim očima
vidim odraze mnogih izgubljenih duša
koje ne znaju
i ne žele znati
koju težinu imaju dječji smijeh i dječje suze
i koliko je vrijeme dragocjena stvar
ali i ona koja ne prašta propušteno
hoće li ikad saznati i spoznati ne znam
ja ću biti sretan svjedok vremena
ako osjete
i dotaknu dječju dušu
Moja mlađa završava osnovnu školu
kraj jedne ere
dok se druga od već dvadeset i dvije
bori sa ispitima na fakultetu
ne znaju one koliko mi nedostaje
njihov potpuno dječji smijeh
Klimavi zubići koji se ne daju van
miris svježe oprane kose koju sušim
onaj pogled kada znaš da si im najveća utjeha
i pitanja poput
mama, idemo li na sladoled?
sve one neprospavane noći su brzo zaboravljene
bolesti i visoke temperature koje se ne daju tako lako
sav grč i strah da neću moći sama sa njih dvije
da ću klonuti, pasti i neću de podići
ostaje samo baršunasta koža djetinjstva
i paučinasto svilenkasta koža bezbrižnosti
najdragocjenije vrijeme kojeg se sada sjeti
ona na fakultetu
i pošalje poruku
mama fališ mi
pa mi oči zasuze
ona mlađa ne sjeća se kaže
no mislim da neće priznati
sa nepunih petnaest i buntom u sebi
jer tko je sada mama
ona koja ne zna i ne razumije
znam da sam bila tu
potpuno i predano
i nisam preskakala dragocjeno vrijeme
odrastanja, klimavih zubića
puno pročitanih i ispričanih priča
igre na podu bez ekrana
bezbroj šetnji i prvih ljubavi
suza i smijeha
koje ništa, baš ništa
zamijeniti ne može
- 18:04 -
