subota, 30.07.2022.

Blagost

...Pa razgovaram s tobom u mislima.
Kao sa pojmom zdravog razuma.
Pojmom ljudskosti. Dobrote.
Lijepo je dati nekome takvo bezgranično povjerenje.
No, to je samo moj razgovor sa idealima u meni.

Ja sam im dala tvoj oblik.
Duh.
Tvoje lice.
Pogled.
I uvijek ćeš tu biti. Ispred.
Mjerilo svijeta

Blagost...
osjećam blagost kada te se sjetim.
Malo ima blagosti danas.
Blagost je miris i okus toplog čaja iz djetinjstva.
Kakao. Majčina ruka koja te budi za školu.
Toplota u tatinu glasu.
Blagost je kiša koja rominja.
Jesen. Boje jeseni.

Lutam često svojom provincijom
ne srećem koga želim
najčešće ne želim nikoga
počela sam voljeti samoću

najčešće hodam po udaljenim
prigradskim naseljima
gubim se među kukuruzima
i zalascima sunca

žalim za mjestima na kojima nisam bila
za zalascima sunca za koje nisam sigurna
da ću vidjeti ikada
žalim za nekim ljudima
sa kojima se nisam grlila

naučila sam živjeti sa sobom
sa tom mekoćom i lomljivošću
hodam po neviđenim mjestima
plivam u nepreplivanim morima
grlim nezagrljene ljude
koji su zatvorili vrata za zagrljaje

ali onaj nemir koji me vodi, gura i tjera
da hodam, putujem, sanjam i žalim
to je nemir zbog kojeg se osjećam živa

- 20:18 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 27.07.2022.

Iskrivljena sjećanja

Sjećanja iskrivljuju stvarnost. Nesanica je dobra podloga za to.
Sjetila sam se slike kako jedemo kolače. Tada, nekad davno.
U provincijskoj slastičarni koja više odavno ne postoji.
Nisam sigurna da li je to zaista bilo ili je to bila tadašnja poludječja želja.
Neka tadašnja zamišljena stvarnost. No nije ni važno.
Stvarno je i živo.

Toliko puta su nam se stvarnosti nekako čudno isprepletale.
Nisam baš tip od znakova ili poruka koje nam šalje svemir.
Možda sam trebala biti.
Bilo je uvijek neko krivo vrijeme.
Ne vjerujem u slučajnosti. Doživjela sam jako puno ružnih stvari, kao i ljudi oko mene.
Previše trauma koje nisu slučaj.
Slučaj je hirovit, banalan.
Situacije su splet mnogih okolnosti. Puno okolnosti zaredanih jedna za drugom.
Isprepletenih. Zapletenih mnogim nitima.

Kriva priča, krivi grad, krive okolnosti.
Mislim da sam te tada jako dobro poznavala.
Na razmeđu života. Iz djetinjstva, mladosti u odrasli svijet.
U onoj slastičarni koja više ne postoji.
Možda tamo nikada nismo ni bili. Zajedno.

Šteta što te ne poznajem sada. Ne znam jesi li bio na nekim mjestima na koja bi ja voljela ići.
Što te veseli a što ljuti.
Obožavaš li još uvijek svemir kao nekad. I prirodu. Tišinu.
Ja tišinu tada nisam voljela. Ni samoću
Sada ih volim.

Ponekad se zateknem kako pomislim šta bi ti mislio o nečemu.
Kako razmišljaš u ovom svijetu gdje jako malo ljudi promišlja.
Jesi li zadovoljan što će i tvoja kćer u gimnaziju? Kao i moja.
Sviđa li ti se ovaj novi most...
Meni je predivan. Oduvijek volim mostove.
Mostovi spajaju.

Pa razgovaram s tobom u mislima. Kao sa pojmom zdravog razuma.
Pojmom ljudskosti. Dobrote.
Lijepo je dati nekome takvo bezgranično povjerenje.
No, to je samo moj razgovor sa idealima u meni.
Ja sam im dala tvoj oblik. Duh.
Tvoje lice. Pogled.

Blagost...
osjećam blagost kada te se sjetim.
Malo ima blagosti danas.
Blagost je miris i okus toplog čaja iz djetinjstva.
Kakao. Majčina ruka koja te budi za školu.
Toplota u tatinu glasu. Blagost je kiša koja rominja.
Jesen. Boje jeseni.
Gdje je nestala blagost?

Dugo te nisam srela. Ne znam ni želim li uistinu to.
Tvoja hladnoća bi me mogla zalediti a više me ništa ne može.
Skoro ništa.

Možda su kriva ta iskrivljena sjećanja. Kao duhovi se pojavljuju kada ne treba.
Prošlost treba ostati tamo. U prošlosti.
Sjećanja imaju previše nijansi. Bojamo ih sami da nam bude lakše.
Da se podnese, da se izdrži.
Da ostaneš u nekim slikama slastičarne uz kolače, kavu i sve što je moglo biti.
U paralelnom životu koji je mogao biti splet okolnosti.
A nije.

- 14:23 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.07.2022.

Nova ljepota

Već dugo ne plačem zbog tuge
nepravde, boli, niti laži
zbog prevare, izdaje ili usamljenosti

Plačem od ljepote
suze naviru kada vidim novo
jezero, šumu
novo sunce
ono isto ali novo
nove oblake ili drvo

neke nove misli i riječi u sebi
oko sebe
u knjigama koje čitam
toliko ljepote stvaranja
o kojoj razmišljam danima

i razmišljam koliko sam takvih suza
ispustila
propustila
nisam ih još našla
i veselim im se

ostaje samo tražiti novo
novu ljepotu
novo ganuće
novo divljenje
novu čežnju

novi miris i okus
novi dodir i pogled
ispod novog neba
a istog

i hodam, hodam puno
jer tako nalazim svoje najbolje misli
riječi, sunca i vode
ceste i zalaske
usputne osmijehe
jer oni su jedini iskreni

koliko se uspijemo napuniti ljepotom
jesmo li vjerni tragači
ili se punimo sasvim trivijalnim stvarima i riječima
pa smo kao bunar koji je presušio

koliko ljepote trajno i nepovratno prolazi
pored, onkraj nas
i u nama
koje nikada otkriti nećemo
a tu su
sasvim konkretno i nepobitno
i bile su
a kao da nisu