četvrtak, 12.01.2017.

UMJESTO TABLETA ZA SMIRENJE, KNJIGU U RUKE

Svojevrsna “poplava” odličnih romana naših autorica, na sreću nam govori o tome kako naša književnost, unatoč mnogim mišljenjima, postaje bogata, zanimljiva, raznolika i vrlo inspirativna.
Iako se konstantno govori kako se u Hrvatskoj malo čita, brojni portali i stranice vezani uz knjige i čitanje, dokazuju nam upravo suprotno.
Kako knjiga i čitanje ponovo postaje nešto popularno, kako postaje sve češća tema za razgovor, terapija, odmor od napornog i užurbanog dana, zabava, ali i inspiracija mnogima.
Odličan blog sve poznatije Alis Marić, pod nazivom Čitaj knjigu, svakoga nas dana uvjerava u to.
U vremenima u kojima živimo i gdje nas mediji sa svih strana svakodnevno bombardiraju lošim, negativnim i često vrlo uznemirujućim vijestima i temama, dobra knjiga, dođe zaista kao melem za živce, um i dušu.

KNJIGA KAO TERAPIJA I LIJEK

Mnoge naše književnice zadnjih nas godina liječe i inspiriraju svojim romanima.
Od Marine Vujčić koja poput neke “tvornice genijalnih romana” samo niže svoje uspješnice, kao što su “Mogla sam to biti ja” ili “Susjed”, u kojima se svi možemo pronaći, Milane Vlaović, čiji je roman Glad, knjiga koja potiče, liječi i ohrabruje, dvojca pod umjetničkim imenom Lari Mari (Larissa Kunić i Marieta Kola), čiji su romani “Bez ljubavi i mržnje” i “Zlatni mjesec”, svojevrsni produžetak njihovog savjetodavnog djelovanja , te odlične Maje Orčić, koja nas u svom romanu “Inženjerka” nasmijava, rasplače, baca u depresiju, ali i vrlo brzo podiže na noge i i pruža ruku ohrabrenja.

Njihovi romani se čitaju u dahu zato što vjerujem da nema žene koja se nije prepoznala u ponekim elementima, ako ne i u mnogim. Njihovi romani liječe jer smo sve mi prošle egzistencijalne bitke ili gubitke poslova, neuspjele trudnoće ili brakove, iznenadnu smrt ili bolest nekog vrlo bliskog, borbe sa demonima prošlosti koje se zadržavaju u sadašnjosti, dok ne skupimo hrabrost i nasmijemo im se u lice. Bile smo iskorištene, ponižene ili čak zlostavljane, na neki način.

I sve smo mnogo puta padale i podizale se. Plakale i liječile se smijehom s prijateljicama, tabletama ili pokojom čašom nekog žestokog pića.
Samosažalijevale se i ne željele se ponekad ustatii iz kreveta danima.
Kako kaže Marina Vujčić “Mogla sam to biti ja”. ..
I mogle smo, a često puta smo i bile. Izgubile vjeru u sebe i tražile je na mnogim pogrešnim mjestima, stajale na rubu ponora.
Dok kao i likovi iz romana, nismo shvatile da je ona ovdje. U nama.
I da uz sve padove, teške borbe, razočaranja i brojne neuspjehe, ipak imamo mnogo lijepih razloga za život.
Tu je ljepota života. Kao i neizmjerna ljepota knjiga koje liječe.

- 17:04 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 04.01.2017.

Biti sretna...

Moja mama se već gotovo godinu dana bori sa karcinomom dojke.
Od operacije, brojnih kemoterapija i svega što ide uz to, svih mogućih promjena na tijelu, ona je ostala ista. I još jača.
Čeka je još poveća brojka zračenja, mnoge pretrage...
Ona nema kose i mnoge dane se osjeća fizički loše. Ali njen duh ništa ne može pokolebati.
Ona je još veći pozitivac, optimista, duh koji se ne da , makar dan bio i najcrnji.
Meni najveći heroj, inspiracija i najbolja prijateljica na svijetu.

Mislim da me je najviše njena teška borba potakla i ohrabrila da dam otkaz na poslu gdje su me iskorištavali, brisali pod sa mnom i gdje sam prestala biti ja.
Gdje sam potpuno izgubila sebe, svoje misli, riječi.
Dugo nisam imala hrabrosti, ali sam došla do one granice koja je danima i noćima govorila - Dosta je.
Pa sam unatoč tome što sam samohrana mama s dvoje djece, dala otkaz. Jer nisam više mogla jesti nečije mrvice.
Jer sam željela spavati, jesti . Željela sam živjeti.
Ponovo.
Nakon dvije godine neživota.
Znam da mora doći nešto bolje za mene. Znam da ovo nije nikako moj put, govorio je onaj mali glasić u meni, svakim danom sve jače. Pa sam ga poslušala i otišla.
Bez trunke žaljenja, bez okretanja unatrag. Samo glava gore i rehabilitacija od mnogih stvari.
Znam da će sve nekako doći na svoje. Znam...

....

Kada je prije nekoliko dana moja mama došla sa kemoterapije, sada već jedne od posljednjih, opalila mi je simbolički šamar.
" Nikada mi više nemoj reći da ti je nešto teško" - rekla mi je kratko. I u kratkim crticama ispričala što je sve taj dan vidjela, čula i doživjela.
"Dok god možeš hodati, dok god se ujutro možeš ustati iz kreveta, neka ti ništa u životu ne bude teško" - govorila je.

Bilo je to mnogo više od žestokog šamara. Boljelo me cijelo lice, oba obraza, koljena kao da sam pala na najtvrđe kamenje na svijetu, ruke, noge, duša, kosa i nokti.
I bridilo je dugo, žarilo kao da gorim u najvećem košmaru vrućice. Koja se ne može skinuti nikakvim medikamentima.
Znam da se više nikada neću usuditi da mi bude teško.
Koliko god bilo.

I ta povišena temperatura, ta bjesomučna vrućica čitavog tijela, duše, uma i srca, počela se spuštati kada sam jednostavno odlučila.
Svaki dan biti sretna.

Zbog mame koja je tu i bit će dobro. Znam to.
Zbog same sebe jer sam živa i mogu stotinu stvari na svijetu.
Učiniti, vidjeti, osjetiti i doživjeti.

Zbog dva para očiju kod moje djece koje su me predugo gledale nesretnu i potištenu.
Zbog svih divnih knjiga na ovom svijetu i bezbroj predivnih melodija kojima se liječim.
Zbog divnih duša koje su tu nekako uvijek u mom životu.
Zbog mnogih neispisanih riječi i rečenica koje nisam napisala.
A želim.
I moram.

Zbog života samog....