petak, 30.07.2021.

Deset godina nisam vidjela more

Ja deset godina nisam vidjela more
Vidjela sam dubine i širine, svu prazninu i puninu
I osjetila mnogo soli, u suzama i znoju
Srela sam usput poneke dobre ljude
Oni su kao more, liječe dušu
Gledala sam odrastanje svojih kćeri

Ti nisi deset godina vidio svoju djecu
A sada si samo biljka koja vene na suncu
Aparati te održavaju na životu
Dišeš sve teže i kažu da nema većih šansi da se probudiš
Tvoj mozak je skoro mrtav, srce ti je davno umrlo

Ja deset godina nisam vidjela more
Ali sam vidjela mnoge početke i krajeve
Trenutke koji su me mijenjali iz temelja
Magličaste isprekidane snove nisam prestala sanjati u bojama

Umirala sam mnogo puta i vraćala se jedva među žive
Imala sam nečiju dobrotu, nježnost, smijeh i zagrljaj
Tebi ne pomažu lijekovi ni operacije
Niti sva medicina svijeta
Mozak kada kaže da je kraj, očito je kraj


Ti si deset godina lutao svijetom
Imao mnoge žene, slobodu da radiš što god želiš
Ja sam se deset godina brinula, strepila, smirivala i tješila
Trpila kada su vikala na mene i bila presretna kada je sve nekako išlo
Život, znaš...
Uspavljivala sam a kasnije čekala da dođu kući
Tješila slomljena srca, svađala se zbog ocjena i svega onog što čini odrastanje
Voljela sam i spašavala do svog nepostojanja

Ako postoji ona crta između života i smrti
Kakva su tvoja ukazanja dok danima nepomično ležiš u bolničkom krevetu
Dok život polako izlazi iz tebe
Koja melodija svira i ima li je uopće?
Postoje li boje u tom tunelu praznine?


Često sam lutala svijetom čvrstoga koraka
No prazna i u polusvjesnom stanju
Od neprospavanih noći i grča u grlu dok sam pokušavala jesti
Bila sam duh, avet prepun samo riječi
Skupljala sam svoje krhotine i komadiće srca pokušavala sastaviti
Srce umire zadnje

Tješila sam se knjigama, tabletama i riječima
koje su izlazile s mojih prstiju kao da nisu moje
No ja sam ih pisala
Ne znam kome niti čemu
Sada sam sretna što jesam
Ostali su tragovi

Što se događa kada više ne možeš natjerati prste da pišu,
grlo da govori, noge da hodaju i srce da voli
Još uvijek postojiš i jesi
Srce još kuca
Ali nema te više

Nije me spasila sigurnost, snaga, hrabrost ili iskrenost
Nisu me očvrsnula teška vremena niti ona iznenadna vremena sreće
Na koje se još ne mogu naviknuti
Nije me spasila ni borbenost i odlučnost
Spasila me dobrota, ona...nečija


Ja ću opet vidjeti more
I trošiti se u brizi i voljenju
Do nepostojanja


- 15:59 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos