ponedjeljak, 20.08.2018.

Zlatni lom

Često puta mi se čini da sam neka stara duša.
Ne u smislu godina, već previše nagomilanih iskustav koja su bila, ne baš laka.
Svašta sam prošla zadnjih godina.
Od teškog razvoda, svakodnevnih malih, ali i onih puno većih borbi sa svojim kćerima, odluka koje sam morala donositi, stalno se preispitujući jesu li ispravne, jer popravnog ispita nema, a ja sam im jedini roditelj, majčin karcinom, previše poslova, najčešće nekvalitetnih, previše hrapavih i teških riječi, kao i i postupaka od ljudi kojima sam zaista vjerovala.
,
I nisam postala hadna, nisam otupila i očvrsnula do te mjere da mi je svejedno, da me ne boli, da mogu zatvoriti vrata i ne osvrtati se.
Neki kažu da je to umijeće. Vještina.
Neki kažu da treba napraviti odmak, distancirati se, otupiti na sve riječi, postupke, nepravde, koje nam se svakodnevno događaju.
A neki kažu da je ravnodušnost najgore što nam se može dogoditi.

Možda jesam čvrsta, jer sam ipak sve to preživjela.
Ali sam često puta tu svoju čvrstinu, nosila poput zlatnog prstena na ruci, kojeg se u kriznim situacijama, najčešće financijske prirode, odnese prvom zlataru da ga rastali, razlomi, pretvori u nešto što nikako nije čvrsto.
Nešto što je ljepljivo, meko, tekuće, krhko.

I tako svaki put ispočetka.
Upoznavala se i suočavala sa svojom mekoćom. Ljutila se na nju, odgurivala je, smijala joj se i molila je da se više makne od mene.
Jer me uništava.

S druge strane, gledam svakodnevno te čvrste ljude, koji tako sigurno izbjegavaju biti meki.
A mogli bi barem ponekad pokazati svoju satensku stranu. Ili je nemaju?
Možda se ne lome, možda nikad svoj prsten čvrstoće nisu pretvorili u zlatni lom, u nešto meko, ljepljivo, tekuće, slatko...

I nimalo ih ne dotiču stvari koje dotiču mene. Stvari koje svakodnevno doživljavamo, o kojima slušamo, koje gledamo. I zatvaramo oči.

Koliko smo zapravo evoluirali, kada čovjek ne želi pomoći čovjeku na cesti? Kada su riječi poput poštenja, samozatajne skromnosti, dobrote ili iskrenosti postale endemi u našim životnim rječnicima?
Koliko smo napredovali kao ljudi, kada se toliko bojimo izložiti sebe i radije ćemo samo zalupiti vrata ne pitajući se nimalo, jesam li mogao bolje?
Mogu li biti bolji?


Zar je zaista postala potpuna sramota biti mek, lagan, drag, dobar, borben, neiskvaren, svoj a ne tuđi, iskren...ČOVJEK?

Zar se stvarno svelo na obrisani prostor među nama?


Sve niti koje nas povezuju
Negiramo i brišemo

Sva tišina iznad buke, krhkost iznad lažne snage
Nježni sjaj iznad jeftinog šarenila koji gasimo
Crno bijele fotografije iznad fotošopiranog kiča
Ustaljene navike pretvorene u močvaru
umjesto svježih pokušaja

Sva tuga, žudnje i čežnje
Skrivene nade i iskrice dječje radosti
u ljetnim sutonima
Iznad namještenih osmijeha i pozitivnih parola
Nekoliko iskrenih riječi iznad mnoštva citata
Obrisani prostor koji stvaramo.



- 16:27 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos