Sjećanja iskrivljuju stvarnost. Nesanica je dobra podloga za to.
Sjetila sam se slike kako jedemo kolače. Tada, nekad davno.
U provincijskoj slastičarni koja više odavno ne postoji.
Nisam sigurna da li je to zaista bilo ili je to bila tadašnja poludječja želja.
Neka tadašnja zamišljena stvarnost. No nije ni važno.
Stvarno je i živo.
Toliko puta su nam se stvarnosti nekako čudno isprepletale.
Nisam baš tip od znakova ili poruka koje nam šalje svemir.
Možda sam trebala biti.
Bilo je uvijek neko krivo vrijeme.
Ne vjerujem u slučajnosti. Doživjela sam jako puno ružnih stvari, kao i ljudi oko mene.
Previše trauma koje nisu slučaj.
Slučaj je hirovit, banalan.
Situacije su splet mnogih okolnosti. Puno okolnosti zaredanih jedna za drugom.
Isprepletenih. Zapletenih mnogim nitima.
Kriva priča, krivi grad, krive okolnosti.
Mislim da sam te tada jako dobro poznavala.
Na razmeđu života. Iz djetinjstva, mladosti u odrasli svijet.
U onoj slastičarni koja više ne postoji.
Možda tamo nikada nismo ni bili. Zajedno.
Šteta što te ne poznajem sada. Ne znam jesi li bio na nekim mjestima na koja bi ja voljela ići.
Što te veseli a što ljuti.
Obožavaš li još uvijek svemir kao nekad. I prirodu. Tišinu.
Ja tišinu tada nisam voljela. Ni samoću
Sada ih volim.
Ponekad se zateknem kako pomislim šta bi ti mislio o nečemu.
Kako razmišljaš u ovom svijetu gdje jako malo ljudi promišlja.
Jesi li zadovoljan što će i tvoja kćer u gimnaziju? Kao i moja.
Sviđa li ti se ovaj novi most...
Meni je predivan. Oduvijek volim mostove.
Mostovi spajaju.
Pa razgovaram s tobom u mislima. Kao sa pojmom zdravog razuma.
Pojmom ljudskosti. Dobrote.
Lijepo je dati nekome takvo bezgranično povjerenje.
No, to je samo moj razgovor sa idealima u meni.
Ja sam im dala tvoj oblik. Duh.
Tvoje lice. Pogled.
Blagost...
osjećam blagost kada te se sjetim.
Malo ima blagosti danas.
Blagost je miris i okus toplog čaja iz djetinjstva.
Kakao. Majčina ruka koja te budi za školu.
Toplota u tatinu glasu. Blagost je kiša koja rominja.
Jesen. Boje jeseni.
Gdje je nestala blagost?
Dugo te nisam srela. Ne znam ni želim li uistinu to.
Tvoja hladnoća bi me mogla zalediti a više me ništa ne može.
Skoro ništa.
Možda su kriva ta iskrivljena sjećanja. Kao duhovi se pojavljuju kada ne treba.
Prošlost treba ostati tamo. U prošlosti.
Sjećanja imaju previše nijansi. Bojamo ih sami da nam bude lakše.
Da se podnese, da se izdrži.
Da ostaneš u nekim slikama slastičarne uz kolače, kavu i sve što je moglo biti.
U paralelnom životu koji je mogao biti splet okolnosti.
A nije.
Post je objavljen 27.07.2022. u 14:23 sati.