Ja sam staklaste krhotine
koje klečeći skupljam
na hladnim pločicama
i još krvareći nastavljam dalje
s prkosom u kosi
Ja sam krijesnica i mrak
oštećena i sanirana
sama i prepuna isprepletenih
riječi i slika
Ja sam otac i majka
sestra i kćer
Ja sam vječiti životni početnik
pitanje i odgovor
i tri točke na kraju stiha
uvijek gladne za životom
Ja sam stih koji teče
žena- dijete
obavijena magličastom
koprenom nevinosti
Ja sam žena sa stotinu
dječjih osmijeha u koraku
odgajatelj i onaj
koju djeca uče životu
Ja sam sve radosti
i svi strahovi mojih kćeri
sve njihove suze i smijeh
dva desetljeća svog života
Ja sam samo svoje riječi
koje se ispisuju same
čak i kada sanjam
Ja sam neprestani borac sa vjetrenjačama
borac za pravdu
na hladnim sudskim hodnicima
gdje se stapam s njihovim zidovima
i razlijevam se od njihove bešćutnosti
Ja sam stotinu kvržica
u svojim dojkama
i strah da ću pričati priču
svoje majke
gledati smrti u oči
i neću biti stijena kao ona
Ja sam metamorfoza
tanka granica između Sunca i Mjeseca
ona koju vide samo sanjalice
snolika, fragilna i lomljiva
a opet najčvršća na točki raspadanja
Ja sam unatoč i usprkos životu
hirovito dijete koje se vrti oko svoje osi
i pada umorno
zatvarajući još jedan životni krug
Post je objavljen 25.08.2024. u 19:57 sati.