Kockavica

srijeda, 04.02.2026.

Četvrti kakac

Tuta.

Postoji doba u ljudskome životu kad je tuta važna.

Odnosno mami je važna,
a djetetu je igra,
djetetu i i treba biti igra.

Mami je novi zadatak,
nova loptica u zraku,
obveza,
cijeli plan i program,
drž' ne daj,
tuta na gotovs,
inventar dnevnog boravka.

Nda.

Hoda moje blaženo dijete gole riti po stanu.

Sve češće,
jer nema druge.

- Mama moram pititi.

Mama briše ruke,
ostavlja suđe,
trči odmah,
namješta tutu,
hvata maramicu...

Ništa.

Dobro.
Nema veze.
Ide ide
ne ide ne ide.

- Mama moram pititi.

Mama trči,
ostavlja veš,
hvata mamicu...

Ništa.

Nema veze.

- Mama moram pititi.

Mama trči...

Mislite da izmišljam!
Mislite da se ponavljam!
Mislite da majka ne reagira svaki
ali baš svaki put!
Jer ako ne od reagira,
đabe si krečio.

Kakac!!!

Sad se svi divimo malim kakcima.

Bravo!

Hvata majka malo gologuzo po stanu,
treba obrisati malu slatku rit,
ajd neka smo i to preživjeli.

- Mama moram pititi.

Mama trči...

Skratiti ću.

Od četiri kakca,
tri su završila u tuti.
Četvrti na tepihu.

Taj zbilja više nisam očekivala.

04.02.2026. u 08:08 • 8 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 02.02.2026.

Zeleni zidovi

Pakiram djecu za misu.

Upada nećak,
u boksericama
s hrpom odjeće u rukama.

- Mogu se otuširati kod tebe?

- Naravno, sad ću ti speć i par palačinki,
mi smo na odlasku,
vidimo se poslije mise.

Kasnije mi dolazi na ručak,
kojeg još nisam skuhala.

Pojede ostatke od jučerašnjeg ručka.

Priča kako je došao u 1 u noći,
prespavao je dole u bakinoj sobi.
Nikad se ne najavi,
baka mu dala ključ.

Ima uvijek di prespavati,
zna da će tetka osigurati nešto toplo za pojesti.

- Zadnji put kad sam te nazvala na video call,
vidla sam na šta ti soba liči,
to ne izgleda kao soba teenagera..
Sve bijelo,
zidovi prazni.
Kao da živiš u zatvorskoj ćeliji,
ili ludnici.

Smijemo se.

- Ma znam,
nisam ništa uredio,
ne znam koliko ću dugo tamo biti.

Novi stan,
novu sobu,
i novu ženu svog oca,
ne doživljava kao dom.

Tamo su već bar dvije godine,
a njegova soba gola.

Stol,
ormar,
krevet,
siva posteljina.

- Tvoja majka je u prvom stanu
zidove obojala u zeleno,
narančasto,
žuto.
Treba ti boje u životu!

- Ma ja tamo ionako samo dođem prespavati.

- Čak i ako provodiš samo 20 minuta prije spavanja u toj sobi,
mora biti opuštajuća,
topla,
da možeš ugodno zaspati,
odmoriti.
Čak i kad bi u njoj proveo samo još tri mjeseca,
a provest ćeš puno više,
treba ti biti lijepo.

Pojeo je sve što sam napravila,
krumpir salatu,
kuhana jaja,
buđola,
umak,
peciva,
čvarke...

Ostao je duže nego je planirao,
jer moji su zidovi zeleni,
deke žute i crvene,
zidovi krcati knjigama,
a moje cure cijuču i skaču po njemu.

Držimo cure svak jednu na koljenima.

"Ovako jaše dama,
dama,
dama...

Ovako jaše gospodin,
gospodin,
gospodin...

Ovako jaše kauboj,
kauboj,
kauboj..."

Svaki put je "jahanje" sve divljije.

- Znaš Vanjuška,
tako je njegova mama pjeva.

- Je li ona to izmislila?

- Ne znam,
ali ja sam to prvi put od nje čula.

- Ali meni je započinjala sa Gospodin. -
dodaje Karlo.

Ove godine će navršiti 18.
Sjećam se kad sam ga kroz staklena vrata gledala,
umotanog u bolničke krpe,
na Svetom Duhu.

- Bar sad više ne moram misliti što ću ti kupiti
za rođendan,
ili Božić.
Dobit ćeš zelenu deku,
teglicu s cvijećem,
plišanca!

Smijemo se.

02.02.2026. u 09:01 • 11 Komentara • Print • #

utorak, 27.01.2026.

Mama je žvaka

- Znaš kako u filmovima prikazuju
večernju rutinu s djecom,
idilično,
djeca ušuškana,
mama čita priču,
djeca zaspu dok ona još čita...
Moš' misliti,
to nema veze s realnošću!

Pričam računovotkinji.

- Znači ovako,
ja ležim u sredini,
ali noge su mi svinute,
one se provlače ispod mojih nogu,
to je tunel,
skaču naokolo,
starija me prekorači,
ali mlađa ne može,
pa svaki put stane na moj trbuh
punom težinom.
Onda imaju sudar u tunelu,
pa se smiju.

A ja u to vrijeme "čitam" priču,
Paulinu P.,
stoti nastavak,
i svako malo pitam stariju
da li me sluša,
Da da, mama, slušam te!
Naravno, nema pojma što sam pročitala.

Na kraju poglavlja,
prekidam čitanje,
ali i igru,
i onda kreću suze,
jer sam sve pokvarila.

Gasim svjetla.

To je realnost.

Sve ostalo su priče za malu djecu.

Ležimo jedno veče,
čitam ima Velikog pandu i sićušnog zmaja,
Predivan svijet,
divne ilustracije
su zanimljive i mlađoj.

"Tko sam ja?"
pita sićušni zmaj.

Katarina kaže,
"Ja sam Katarina",
tata kaže
"Ne znam",
Vanja filozofira,
a mama kaže
"Ja sam Čunga lunga"

"Što je to" pita Vanja,
smijem se
jer ona ne zna za čunga lungu,
a ja se sjećam kad je bila 50 lipa.

"To je žvaka.
Mama je žvaka,
mamu se rasteže,
nateže,
razvlači,
žvače,
gazi.
Mama je žvaka."

27.01.2026. u 08:24 • 12 Komentara • Print • #

srijeda, 21.01.2026.

Gledano velikim očima

Smrzavam se.
Žulja me pomrčina.
Sjedim nepokretno na čeki.

I piški mi se.

Izlazi krvavo sunce,
velika naranča raste kroz crno granje.
Utjeha zlatnih kristalića.
Žedno ih upijam zjenicama.

Svijet je zaleđen.
Lišće krcka pod svakim korakom,
dok dolazim do položaja,
a poslije ništa.

Tišina.

Životinje su pametnije od mene,
nisu lude izlaziti po tom ledu,
ako mogu biti ušuškane na logu.

Odustajem,
silazim,
malo dalje pokušavam otkopčati hlače smrznutim prstima.
Ovaj put mi golu rit ne grizu komarci,
već studen ljuta.

Dolazim doma,
moje Sve u pidžamama
cvrkuće u krevetu,
bučna dobrodošlica.

Svlačim sa sebe odjeću,
i onako ledena,
ulazim među njih,
svi griju mamu koja drhturi.

Kasnije pita mlađa:

- Mama, di si bila?

- Mama se ustalo rano,
jako rano,
dok je vani vladala mrkla noć,
ti si još spavala.
Uzela je pušku,
i otišla u šumu.

Gleda me velikim očima.

- Otišla sam pronaći vuka!
I reći mu da ne dira moje cure!
Mama je puškom otjerala vuka,
i onda sam došla doma.

I odjednom,
moj izlazak u lov
ima novi zlatni sjaj.

21.01.2026. u 10:55 • 9 Komentara • Print • #

utorak, 20.01.2026.

Proces čišćenja

Medeni mjesec na poslu je završio.
I dalje opseg nije ni do koljena mojem bivšem poslu,
ali s početkom polugodišta
ipak se svašta nešto događa.

Učim,
istražujem,
savjetujem se,
radno pravo mi je sve zanimljivije.

Navikla sam se na ritam,
na ljude,
i prestala sam smrdjeti.

Doslovno.
Tu nema uljepšavanja.

Prvih mjesec dana,
možda malo više,
ja sam zaudarala.

Unatoč redovnoj higijeni,
dodatnim pranjem pazuha,
dezićima,
svakodnevno čistoj odjeći,
iz mene se širio smrad.

Znala sam ako ja to osjetim,
osjete i drugi,
ali nije bilo pomoći,
neugoda,
držanje distance.

Shvatila sam tek kad je prestalo.
Zahvalna što je prestalo.
začuđena procesom,
konačno opuštena.

Zlo,
grč,
strah,
stres,
napetost,
negativnost prošlog posla
napuštali su me.

Na fizičkoj razini,
kroz kožu,
otpuštala sam
nakupljene užase.

Proces čišćenja.

20.01.2026. u 08:48 • 8 Komentara • Print • #

srijeda, 14.01.2026.

Budna ko dan

- Mama ja bi papati.

šapuće moje malo u mraku spavaće sobe.

Odbijam ju čuti,
šutim,
glumim da spavam,
možda odustane.

- Mama, ja bi papati.

tiho ponavlja moje malo u mraku spavaće sobe.

Moje misli jure...

... jela si prije pola sata,
zdjelicu juhe sa mrkvicom i kuhanom piletinom,
piškila si,
obukla sam te,
u vreći si,
nema šanse da se sada ustanem
i opet ponavljam cijeli postupak!
Umorna sam ko pas,
dva zadnja sata jedva držim oči otvorene!
Neću,
neću se ustati!

- Papala si. - kažem tiho.

- Mama, ja bi papati.

poput molitve kaže moje malo u mraku spavaće sobe.

Kaže to nježno i uvjereno,
s potpunim povjerenjem,
bez naznake,
ma ni daška
ni najmanje sjenke sumnje,
potpuno izložena,
čista.

"Možda nisam dobro izgovorila,
ali to su te riječi,
točne su,
a mama uvijek čuje,
znam,
to je moja mama,
i ona me čuje."

Čitam njene misli.

- Ti bi papala?

konačno pitam.

- Da. - kratko i veselo.

Palim svjetlo,
a ona me gleda sjedeći
ozarena,
poput najslađeg bombona,
budna ko dan.

Izvlačim ju iz vreće,
odlazimo u kuhinju,
vadim kruh i maslac,
i ona jede,
stvarno jede.

Moje sretno dijete.

14.01.2026. u 11:35 • 10 Komentara • Print • #

nedjelja, 11.01.2026.

Kvočke

Umotana sam u crvenu dekicu,
pijem crveno vino.

Tišina i mir.

Nakon duugog jutra
i dugog prijepodneva,
i dugog podneva,
kao čudo,
zatišje
prije novog naleta bure.

Bili smo na kavi poslije mise.

Četri curke jedna drugoj do nosa,
paze jedna na drugu,
istražuju birc.

I dvije majke,
koje vode jednu kratku razmjenu riječi.

Ne može se to nazvati razgovorom,
a kratku jer bi u normalnim uvjetima
trajala svega par minuta,
a ovako je trajala sat vremena.

Prekinuta desetak puta,
držanjem čaše,
dodavanjem maramica,
brisanjem prolivenog,
tješenjem,
odgovaranjem na pitanja,
slušanjem važnog za reć,
podizanjem s poda,
korigiranjem neprihvatljivog ponašanja...

Revijalni ton majčinstva.

Dotle su muževi,
braća,
razgovarali o popravku auta,
dijelovima,
cijenama,
majstorima.

U svom filmu,
važni,
kao odvojeni staklenim zidom.
VIP

Sve u svemu,
nismo bili na istoj kavi,
makar sjedili jedni do drugih.

A i to "sjedili"
je uvjetno rečeno,
jer smo se nas dvije ustale,
svaka,
bar desetak puta.

Bilo mi je lijepo.

Lijepo je imati drugu majku,
drugo krilo,
drugi par očiju,
drugi par ruku,
u kontroliranju rastegnutih granica
nekontroliranog kaosa
dok se entropija naslađuje,
i smješka
i frkće od zadovoljstva.

Razumijevanje bez riječi,
rješavanje kao usput,
hvatanje čaša u hodu,
skidanje i odjevanje,
imanje na oku,
držanje za ruku,
kao uhodani tim,
podmazano i glatko.

Ostalim gostima birca
možda smo smetali,
možda smo ih razonodili.

Uvijek ima onih kojima svaka dlaka smeta,
kao i onih koji razumiju,
koje veseli graja dječje nesputanosti.

Ali mi ni nemamo vremena,
odnosno kapaciteta,
misaonog,
moždanog prostora,
misliti o tome što drugi misle.

Mi dižemo lizalice s poda,
peremo ručice,
hranimo,
pojimo,
čuvamo,
odgajamo.

Mi smo kvočke,
i vidimo samo svoje piliće.

I u konačnici,
ne moramo popraviti te aute,
mi samo moramo ljubiti.

11.01.2026. u 14:53 • 11 Komentara • Print • #

petak, 02.01.2026.

Okupana suncem

Jutros je nebo bilo šareno.

Držim mlađu na prozoru.
- Gle! netko je obojao nebo!
- Ja sam to.
kaže ona meni.

-Ti si pošarala nebo?
- Da.

Jutros sam sjedila na kauču.
Bez knjige,
bez mobitela,
sama,
u tišini.

Kroz uski procjep
izmeđ zgrada,
i kroz dvije sobe,
sunce je došlo do mene,
do tog jednog jedinog
mjesta na kauču.

Petnaest minuta,
čiste prisutnosti,
okupana milošću.

Za mene nova godina počinje u rujnu.
Ovaj datumski prijelaz ništa ne znači.

Ipak donosim odluke,
jer ih uvijek donosim kad imam novi period u životu,
kad osjetim da je vrijeme za nove zalete,
kad sam dio tereta odložila
pa si mogu natovariti drugi,
kad mi Život dopusti malo disati,
pa grabim halapljivo prije nego me opet stisne,
i zagnjuri pod vodu.

Kažu da postoji sveti prozor u ženinu životu.
Kratki period kad su djeca ni prevelika ni premala,
kad su roditelji još dovoljno zdravi,
kad joj je život taman toliko posložen
da može imati malo mira za sebe.

Međutim,
ja ga neću doživjeti,
jer sam prekasno imala djecu,
jer sam tri godine bila u brakorazvodnoj krizi,
jer nosim posljedice davnih odluka
o izboru mjesta življenja,
jer su mi dugo drugi krojili dane.

Sad mi je mlađa još uvijek zahtjevna i mala,
starci nagriženi i u sve većoj potrebi,
a stambeno odvajanje tek u realnom planu.

Ali zato postoje sveti prozori u danu ženinog života.
Kad okupana suncem,
zahvaljuje na milosti,
i sve je dobro,
sve je moguće,
vrijeme stoji,
i ona diše.

Vječnost.

02.01.2026. u 08:16 • 7 Komentara • Print • #

četvrtak, 25.12.2025.

Sretan Božić!

25.12.2025. u 20:36 • 9 Komentara • Print • #

utorak, 23.12.2025.

2 dana do Božića

Čudno se te stvari nekad poslože,
i ono što ti je danima izmicalo,
neshvatljivo,
nedokučivo,
izvan dosega,
odjednom sjeda na mjesto.

I čudiš se sam sebi,
jer bilo ti je pred nosom,
očigledno,
jasno ko dan!

Ponosno s vama mogu podijeliti
zadnje i najvažnije otkriće,
konačni rezultat napornog rada,
čekanja u zasjedi,
korištenja sivih stanica,
e da bi se došlo do odgovora na pitanje:

Zašto se Brgljez pojavljuje samo za Božić?

Slika govori tisuću riječi.

23.12.2025. u 14:08 • 13 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>