Kockavica

utorak, 25.03.2025.

Na zapadu ništa novo

Napisala sam deset glupih rješenja,
imenovanje posebnog skrbnika migrantima,
djeci bez pratnje,
taman toliko maloljetni da nisu punoljetni.
Danas vjerojatno više nisu tamo gdje ih je kolegica u petak ostavila,
a mi ćemo se još natipkati glupih rješenja,
nakon što oni budu prek pol svijeta.

Čujem povišeni glas u hodniku,
maloprije sam prošla po povratku iz wc-a,
majka, dijete od nepune dvije godine,
otac, soc. ranica i psiholog.

Otvaram vrata:
- Dosta,
dijete je prisutno.
Ponovim još jednom
Dijete je prisutno.

Majka ušuti,
nemirno pođe za stručnim radnicama u sobu,
otac ostaje u hodniku igrati se s djetetom.

Dijete možda još ne govori,
ali čita odrasle bolje nego itko na svijetu,
njihova komunikacija je neverbalna,
reagiraju na ton glasa,
na ozračje,
na naše izraze lica,
ne zaslužuju prisustvovati svađi među roditeljima.

U nedjelju sam bila na radovima u lovačkom domu.
Unošenje drva u šupu,
ostatke iz pilane,
sitnjaver,
rušenje trule ograde,
postavljanje nove.
Prava radna akcija,
puno ljudi,
puno posla.

Uzimam trupac od ograde,
truo i suh,
u prijevodu -lagan.
- Ana, ne moj to dizati, teško je!
- Smatraš li me ravnopravnim članom društva, ili ne?
Znaš li koliko kila svakodnevno nosim na tom kuku?

Brzo sam se ugrijala od čučnjeva i dodavanja drva u lancu,
skinula veste i ostala u kratkim rukavima.
- Kaj se ne buš prehladila?
- Nisam toliko osjetljiva.
- Joj, moja kći je, ima problema s bubrezima.

- Gle, Ana s bocom pive u ruci!

To je prvi put da su me vidli s pivom,
ali kad se radi,
piva je za dušu.

Taman se počeo raditi roštilj,
a ja se pozdravljam, idem doma uspavati dijete.
- A kam buš ti Ana?
- Doma.
- Kaj buš doma?
- Idem mužu.
- A kaj buš s njim on te pozna!
- Baš zato!

Mašem i odlazim do auta.

Mala je krenula u novi vrtić,
konačno u istom gradu,
ali očekuju da uzmem cijeli tjedan za prilagodbu,
reko ja sam godišnji za prilagodbu već potrošila za prvi vrtić,
Ne možemo mi tu ništa, tako je odlučeno.
Jučer ja, danas muž,
pokrpat ćemo tjedan nekako.

Nije me bilo jedan dan na poslu,
dočekala me čudesa,
fantastika,
paleontologija,
i na rubu znanosti.
U prijevodu,
Na zapadu ništa novo.

25.03.2025. u 13:55 • 10 Komentara • Print • #

petak, 21.03.2025.

Kratka ljubavna priča

Petak je.

Objasnila sam na odjelnom sastanku,
(koje vodim petkom,
da rezimirmo tjedan,
olakšamo duše
i skratimo taj petak),
kolegicama dala upute za hendlanje pravnika.

Točnije mene.

- Ako ja odrežem nešto,
a vi imate intuiciju da treba drugačije,
izađite iz sobe,
i dođite mi opet za sat vremena,
mene se može uvjeriti.

Gledaju me u čudu.
Nije im jasno na što ciljam.
Nemaju to iskustvo sa mnom.

- Ali ja znam samu sebe,
zato vam govorim.
Imam visoki stupanj samokontrole,
to vam je uputa za onih 1 posto situacija.

Možda ih nikad neće doživjeti,
možda je to i manje od jedan posto,
ali ako dovoljno dugo radiš
sve maske padaju,
pogotovo kad se razina stresa podigne do usijanja.

Noćas,
u polusnu prevrtanja,
i dojenja,
pomislila sam kako ne znam koji je dan,
i da je sutra vjerojatno ponedjeljak.
Učinak Brda,
dva sata sunčanog boravka
orezivanja voćki,
skupljanja granja,
mali vikend,
vikend u malom.

Odvjetnik ,
kojeg već dva tjedna pokušavam namamiti u ured,
ponuđenih termina,
prepiska mailom,
moji pozivi na mobitel,
na termin danas u 9,
koji si je sam izabrao,
štoviše,
sam mi ga je ponudio,
"Moja greška,
moja greška,
oprostite,
može petak u 9h?"
nije došao.

Jutros sam vidjela mail,
da mu je stranka uhićena
ne može doći,
moli moj broj,
nastojat će doć do 14h,
ali još će mi javiti da li može doći do 14h...
Niti zvao,
niti javio
niti došao.
Moja greška.

Nisam imala očekivanja,
nisam ni računala,
ali zanimljivo kako obećaje,
s lakoćom,
usput,
vrijeme je novac,
valjda su mu puni džepovi
kad za mene nikako vremena naći.
Ma da je za mene,
nego prihvatio je zastupati to dijete,
meni svejedno,
ako ne želiš,
reci neću,
a i pitala sam ga
"Želim, želim,
doći ću..."

I tak,
idući tjedan ću to okončati.
Kratka ljubavna priča,
preko slike,
nikad u živo.

21.03.2025. u 14:43 • 16 Komentara • Print • #

četvrtak, 20.03.2025.

Vrijeme je

Danas sam sama u uredu.
Puštam si Rammstein i Metallicu.
Čudim se kako sam malo toga napravila,
samo sedam rješenja,
pa se sjetim da je jutarnji sastanak trajao sat i pol,
i da sam sa jednom strankom provela sat vremena,
pri čemu sam ju rezala nekoliko puta,
inače bismo vjerojatno provele zajedno cijeli dan.
Na živcirao me jedan mail,
i činjenica da ću vjerojatno ostati bez dva čovjeka na odjelu,
uzet će mi ih da bi osnovali zasebni odjel,
koji će doduše preuzeti dio poslova,
ali nedovoljno da bi opravdalo gubitak dva čovjeka,
jednog ok, dva ne.

Pukla mi je očica na najlonkama,
preko koljena,
široko,
i dužinom cijele noge.
Ali to su sporedne...
zapravo ne mogu reći frustracije,
to mi više dođe kao...
Gle ptica na nebu,
Ok, idemo dalje.

Javila mi se zaposlenica još jedne knjižnice,
želi izložbu mojih radova,
ali već su mi rezervirani i lipanj i srpanj,
sad se tome čudim,
koliko je to jednostavno,
i kako se informacije šire.
Koliko je bitno napraviti prvi korak,
ma kako malen,
malo skrenuti s uobičajene putanje,
zagrebat površinu,
kao pahulja koja se kotrlja niz brijeg,
sama sebe gradi.

Upravo sam završila razgovor sa sutkinjom,
bar je to prednost dugih godina rada,
stvoriš veze,
i nije stvar veze da preskočiš nešto,
nauštrb nekog,
nego da skratimo birokraciju,
profesionalna razmjena znanja,
papir sve trpi
pa napravi šumu,
a dvije glave su pametnije od jedne.

Malo sam umorna,
malo mi hendlanje desetaka loptica u zraku trenutno nije baš neko ludilo.

Vrijeme je za bijeg na Brdo.

20.03.2025. u 14:04 • 8 Komentara • Print • #

nedjelja, 09.03.2025.

Veselje se budi

Buraz radi kotlovinu.
Mala spava,
Velika se igra bosa u dvorištu.
Bili smo na misi
i na kavi poslije.
Opušteni vikend,
s mali kaotičnim intermezzima.

Prošli tjedan smo bili u bakinoj i djedovoj kući.
Kuća se prodaje,
djed je umro prošlo ljeto u 97. godini.
Pregledavam svari,
sobe,
uspomene,
i čudim se količini predmeta koja ostane iza umrlih,
i koje nitko više ne želi,
uključujući mene.

Uzela sam jednu knjigu,
Kranjčević Pjesme,
jednu šalicu sa kravicom
( znate ih,
više ih nema za kupiti)
i hrpu papira,
djedov rukopis,
njegova sjećanja,
što mi drugo uopće treba.
Zove me mama iz kuhinje
- Gle što sam našla?
Drži u ruci plastičnu kuhaču s rupom.
Takvu tražim po dućanima već par godina.
Nasmijem se glasno,
a moj smijeh odjekuje kroz praznu kuću
u kojoj se zadržala zimska hladnoća,
dok vani već bubre pupoljci.

Tavan je prepun,
dvije šivaće mašine,
al već imam jednunod djeda s mamine strane,
stare gramofonske ploče
Tanz dich fit,
dječja kolica,
roba,
prašina i paučina.

Sve što ostavimo novi će stanari na glomazni otpad,
tko bi se potrudio,
vjerojatno bi našao vrijednih predmeta za prodat,
ali nitko se neće potruditi,
ni mi,
ni novi stanari.
Potrošačko drušvo,
svi imamo previše,
dok oni nisu imali
pa se sve čuvalo
i nakon što se počelo imati,
jer čovjek je životinja navike.

Već pola godine bacam stvari,
odnosno izbacujem iz kuće,
bilo reciklažno,
poklanjam,
ili u smeće.
Guše me predmeti.

Zadala sam si da svaki dan
bar jedna stvar napusti kuću,
ili bude određena za napuštanje.
Koliko god malena,
nije važno,
i promišljeno pristupam
bilo kakvoj kupovini,
zapravo ništa ni ne kupujem,
osim prehrambenih artikala
i knjiga.

Nadam se da će jednog dana iza mene ostati
manje toga,
manje stvari koje nitko neće htjeti.
Osim knjiga,
njih ne dam,
trebam nove police,
one me jedine ne guše,
a što će netko s njima poslije
me ne zanima.

Konačno proljeće.
Ne ponovila se ova zima.
Jučer smo bili na Brdu,
došli i prijatelji,
sa četvero djece,
najmlađe par mjeseci,
ostali su izgazili niknule tulipane i narcise,
i spalili štrikove za vezat biljke,
Vesela je bila sva crna i siva u licu od pepela i krede,
trčali su po oranicama,
kao roj leptira.
Na odlasku mi je njihova najstarija rekla
- Baš nam je bilo super!
Posadit ću još tisuću tulipana
ako će bit dječjih nogu da ih zgaze.

Idem napraviti salate,
čokoladni kolač je već ohlađen,
Vesela se budi.

09.03.2025. u 14:14 • 18 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 24.02.2025.

Maslac na toploj šniti kruha

Za deset minuta mi dolazi odvjetnik,
onaj što se prijeti u mailu.
Motam se po urudžbenom,
rješavam još što stignem prije nego dođe,
kaže mi šefica:

- Šarmiraj ga.
- Što misliš zaš sam u ovoj haljini i čizmama?
odgovaram.

Ujedno utvrđujemo da je isti trebao biti danas na ročištu,
saslušanje vještaka,
na kojem se nije pojavio.

Fino.

Kucanje na vratima,
otvara ih muškarac u kasnim tridesetima,
u odijelu,
strogi razdjeljak na stranu,
gelirana bujna kosa,
zgodan,
kad bi bio moj tip zgodnog,
al nije.
Moj tip je onaj blatni,
u radničkim hlačama,
i pivom u ruci.

Međutim, to ne znači da ja nisam njegov tip,
u skladu s time,
sva su sredstva dozvoljena.

Zaskočim ga pitanjima vezanim za raspravu na kojoj se nije pojavio,
nije informiran,
pa me pita zar nije odgođeno,
što je bilo?

- Nalaz i mišljenje vještaka ste dobili..
- Nisam...

Doziram informacije,
ali sad mi je već dužnik.

Pomalo ga uvlačim u svoju mrežu.
Dodirujem si rukom vrat,
on prati pogledom.

- Zahtjev za uvid je jako široko postavljen,
mi smo pripremili puno toga,
ali bilo bi lakše kad bi nam precizirali što Vas zanima.

Ma ne zna on što hoće njegova stranka,
skoro zvuči kao da ni stranka ne zna,
(iako mi znamo što stranku zanima,
želi kroz šumu doći do jednog stabla,
koje neće dobiti,
a i da ga dobije ne bi joj puno koristilo)
upoznam ga sa Pravilnikom koji propisuje što ne dajemo na uvid,
objašnjavam naše procedure,
organizaciju,
ma da da,
sve je njemu jasno,
ma znate i sami kakve su danas stranke,
ne bi ja inače ni u mailu bio tako oštar.

Rukujemo se,
pratim ga do vrata,
- Kad saznate od stranke što ju točno zanima,
slobodno nas kontaktirajte za novi termin,
al imajte razumijevanja da i mi imamo pune kalendare.
nadodajem,
ukor dječaku.
- Da, da, naravno, hvala vam, doviđenja.

Maslac na toploj šniti kruha.

24.02.2025. u 14:45 • 13 Komentara • Print • #

nedjelja, 23.02.2025.

Otapanje

Pada noć.
Ptice se javljaju u zborovima.
Sjedim pred viksom na klupi.
Nos mi je hladan,
a tijelo toplo.
Na Brdu smo.

Vesela mi je zaspala na grudima,
odložila sam ju na pod kraj peći
na podmetače sa klupe.
Kratko je pogledala,
i nastavila spavati.
Učinak dana provedenog na zraku.

Mojoj mami je prije dva mjeseca diagnosticiran Parkinskon.
Sve ju boli,
ali još ne želi početi s tabletama.
Kad završim razgovor s njom,
nedostaje mi sestra.
Najbolja prijateljica
s kojom ću podijeliti taj teret.
Iako smo si brat i ja ok,
on je muško,
i devet godina mlađi,
i imamo različite interese,
a dobrim dijelom i različite vrijednosti.

Kalemi su se osušili.
Još prošle godine.
Pomislim kako je to zato što nas je Kupus ostavio.
On je rekao da mi neće uspjeti,
a ja mislim da ih je držao na životu.

Palimo granje,
panjeve,
šiblje,
po pet šest vatri,
jedna unutra,
za toplinu,
ostale vani,
jedna za gušt,
ostale za posao.

U sumrak pospremamo alat,
dok se još vidi,
dok nas ne proguta mrak,
a onda se povučemo unutra,
čitamo poglavlje Elrondovo vijeće,
i jedemo smoki,
kraj tople peće,
dok se Vesela igra na podu,
a Šarena stalno prekida s pitanjima,
prljavi,
nadimljeni,
blatni,
izgrebani,
pošarani.

Doma gulimo odjeću sa sebe,
sve ide na pranje,
skup s nama,
poput kauboja nakon tjedan dana jahanja kad uđu u bordel.
Otapanje.

23.02.2025. u 17:38 • 9 Komentara • Print • #

petak, 21.02.2025.

Tu sam

Poslovna hektika me pomalo uvlači u sebe,
poput živog pijeska.
Kolegice nema već dva tjedna,
još idući sam bez nje.
Tu je pripravnik,
u skladu sa svojih tri mjeseca iskustva radi dobro,
piše masovna rješenja i glupe potvrde,
ali sve ostalo se preusmjerava na mene.
Kao voditelj odjela opet sam katica za sve,
u svakoj sobi sam pet puta dnevno,
na urudžbenom sam pet puta dnevno,
gore dolje,
pripremam se za ispitivanje vještaka u ponedjeljak,
a konfliktne stranke preko odvjetnika traže uvide u spis,
ko da mi u svojim spisima imamo kojekave strašne tajne.
Prijete kaznenim prijavama i inspekcijama,
traži se termin u najkraćem mogućem roku,
nudim utorak,
hoće ponedjeljak,
a nek ti bude,
je...ga,
ponesi platnene rukavice
i kopaj brate po tomovima postupaka svojih stranaka.

Neku večer nakon škole,
Šarena i nećak su kod nas,
pečem im palačinke,
i usput profesionalna deformacija ispituje nećaka.
- Imaš li kakvih problema?
- Imam jedan.
- U školi ili doma?
- U školi, a i doma.
- Reci tetki što je.
- Ne mozeš mi pomoć.
Sad sam zabrinuta,
moram iskopat iz njega što je!
- Kak ne bi tetka mogla rješiti problem!
Tetka sve može,
samo ti meni reci.

...

- Zaljubljen sam.

A u pm.
Na to nisam računala.

- Uf, mili, kaj, ti si u nju zaljubljen
a ona nije u tebe?
- Da.
- Mili moj tu tetka zbilja ne može pomoći,
u pravu si.

Moja baka je sve probleme rješavala hranom,
ili je smatrala da je jedini problem glad.

Niš,
stol,
plačinke,
čaše mlijeka.

Dok se tuširam slažem argumentaciju za raspravu,
"najbolji interes djeteta",
pojam koji bježi ko pjesak kroz prste,
ali posao je posao,
i ne bitno je što osobno smatram,
kao u debati,
dobiješ ulogu,
stav koji zastupaš,
daj sve od sebe.
Ionako je odluka na sudu.

Odjel je trenutno kompletiran,
doduše,
pripravnici drže pol referada.
Nikad,
nikad se pripravnici nisu zapošljavali na obiteljskopravnoj,
osim 6 mjeseci prakse uz mentora,
a sada drže referade,
jer nemamo drugih ljudi,
i još smo sretni jer imamo njih.

Gledaju me ko da imam sve odgovore,
a ja sam im jedva popamtila imena.

Ipak je ugodno čut pozitivni feedback,
"ti si bila tako smirena
pa sam se i ja smirila
iako me prije toga stranka užasno naživcirala",
"kak je dobro kad imaš koga pitat,
i on da konkretan odgovor".
Zato me imate kažem,
to mi je posao.

A onda doma perem ukakane guze,
malo gologuzo hodalo vuce za sobom plišanu žutu hobotnicu,
kapamo oči,
noću glasić u polusnu kaže
- Mama.
- Tu sam.
odgovaram.
Jer zato me imaju.
To mi je posao.

21.02.2025. u 20:36 • 5 Komentara • Print • #

utorak, 18.02.2025.

Ko normalan čovjek

Šarena mrzi sama biti doma kad je popodne u školi.
Iako nije sama,
tu je i godinu dana stariji bratić,
a i šogorica većinu vremena.
Jučer kad je došla iz škole isplakala je rijeku Nil,
danas će opet biti sama,
jer od Mutija nikakve koristi,
on samo igra igrice.

Prvo sam ju tješila,
a onda sam rekla
- Sad je dosta,
od cmizdrenja nikakve koristi,
utapat se u vlastitim suzama ničem ne služi,
budi hrabra,
uvijek možeš nazvati mamu i tatu,
dosta je!

Poslije je bila vesela,
i uobičajeno brbljava.
Šarena je visoko osjetljivo dijete,
fizički,
sve ju žulja,
svrbi,
smeta,
grebe,
nosi tri provjerene kombinacije odjeće,
i ništa drugo ne želi staviti na sebe,
psihološki,
razina strahova,
anksioznosti,
briga koje ona vrti u svojoj maloj glavici me plaši.

Uvijek sam mislila da su roditelji mog muža krivi
za njegov anksiozno depresivni poremećaj,
ali čini se da je to stvar genetike.

Muž i ja joj naizmjence čitamo knjige.
Debele knjige,
dječje čita sama.
Pročitali smo Hobita,
i sad je red na Prstenovu družinu.
Svako malo ide guglat kako likovi izgledaju
ima tisuću pitanja,
- Zašto je Gandalf tu u bijeloj haljini, a ne sivoj?
ko Mali Princ koji nikad ne odustaje od pitanja koje je jednom postavio,
a svaki odgovor je bogati izvor novih pitanja.

Ne želimo joj odati što se kasnije događa.
Taman smo na dijelu kad upoznaju Stridera,
ilit Aragorna.

- Mama je bila zaljubljena u Aragorna!
kažem joj.
- Zašto? -pita ona,
- Jesi vidjela kako izgleda?
- Ko normalan čovjek.
kaže mi ona,
a ja se nasmijem.

Dobro je,
zaljubljujem se u normalne ljude.

Volim večeri kad su ekrani ugašeni,
svi smo zugrani na kauču,
čitam na glas,
a njene oči sjaje u iščekivanju,
napetost raste,
Crni jahači su za petama.

Osmjeh je opet na licu,
obranili smo tvrđavu,
izvana
i iznutra.

18.02.2025. u 07:54 • 10 Komentara • Print • #

četvrtak, 13.02.2025.

Srce radi normalno

Teško je biti roditelj.
Ispravak.
Teško je biti dobar roditelj.

Osjećati se iznutra poput smrti,
al nabaciti osmjeh i dobru volju kao plašt
pri svakom susretu sa svojom djecom.

Biti prisutan,
svjesno,
aktivno,
u njihovom životu.

Moja svekrva ima šestero djece,
(za sada broji osmero unučadi)
nedavno je rekla
na tu temu,
otpuhujući dim cigarete,
pogleda izgubljenog u daljinu,

- Nestaješ kao osoba...

Sjedim na drvenom stoliću nasred boravka.
Već je kasno.
Svi smo u pidžamama.
Život je već davno iscurio iz mene.
Šarena mi plete pletenice,
a Vesela prekapa po gumicama i špangicama.
"Pijanci" prije spavanja.
Drijemam naslonjene glave na dlanove,
unatoč čupanju.
Svjesno i aktivno roditeljstvo vrlo upitno u tom trenutku.

Moja frizura je gotova,
a dječji olujni vrtlog mijenja kurs.

- Mama makni Pomrčinu!

Očito sjedim na nečem,
pa odižem stražnjicu,
kultnog naziva Pomrčina.

Nastojim biti primjer svojoj djevojčici da voli svoje tijelo kakvo je,
i da žene moraju imati guzu.
Jednom je moja Pomrčina
pomračila dotok sunca
pa je tako dobila i ime.
Iako se sustavno smanjuje.
Neki dan sam se vagala,
67,5 kila.
Pojede me ono drugo dijete.
Doslovno.

Naučila sam sekunde mira rastegnuti u vječnost.
"U ovom trenutku ništa ne moram"
ponavljam u sebi dok traje.

Prelazak s jednog djeteta na dvoje,
skok je s neba na zemlju,
tvrd i brutalan.
Neovisno o tome što je starija već velika,
drugi razred,
samostalna skoro oko svega.
Jer.
Mami treba puno toga ispričati,
treba ju puno toga pitati,
treba joj puno toga pokazati,
i tako strpljivo čeka svoj red za punu pozornost i pažnju.

"U ovome trenutku ništa ne moram"
sjedim u čekaonici u Sigetu,
Srčana stanica.
EKG.
Već dva mjeseca osjećam aritmiju,
malo da malo ne,
malo ovako malo nako,
brže pa sporije,
poskoči pa preskoči,
migoljava žabica.

Pita me sestra koliko sam visoka,
reko ne znam,
180 više manje,
- Imate više,
ja sam 180.
odgovara mi.

Dakako,
u toj minuti što sam spojena,
srce radi normalno.

Razmišljam,
kad bih se samo naspavala,
više nikakvih problema ne bih imala.
Jer zapravo ih niti nemam.
Mislim da nikad nisam bila zadovoljnija životom,
čudno samo kako je to zadovoljstvo
duboko
duboko
iscrpljujuće.

13.02.2025. u 07:15 • 14 Komentara • Print • #

srijeda, 05.02.2025.

Zašto

Mama, a zašto ne smijem pisati flomasterom po tepihu?
Mama, a zašto ne smijem šarati jogurtom po stolu?
Mama, a zašto ne smijem lupati seku autom po nosu?
Mama, a zašto ne smijem jesti iz wc- školjke?
Mama, a zašto ne smijem bacati igračke u smeće?
Mama!
Molim.
Mama.
Molim.
Mama.
Molim.
Zašto moram nositi pelenu?
Zašto moram brisati nosić?
Zašto moram čekati da se ti popiškiš?
Zašto moramo prati ruke?
Mama!
Molim.
Mama mama mama.
Mama voli Katarinu.
Mama jako voli Katarinu.

05.02.2025. u 21:35 • 9 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>