Kockavica

petak, 28.10.2022.

Pak bum videl....

Čim se sedneš,
čim se sedneš,
vešmašina fućka,
vešmašina fućka...

Stara je dala otkaz,
nova je jučer položila prijemni ispit.

S čovjekom prodavačem,
ugodno sam porazgovaralo o njegovom radnom vremenu...

- Do kada radite?
- Do 21h.
- A od kada?
- Od 14h, druga smjena. Al radi se i subotom, i nedjeljom.

Klimam, ne znam kako izraziti moje suosjećanje.

- Moramo za kupce biti tu, jer oni su slobodni popodne, i vikendima.
Najviše prometa imamo vikendima. Tako rade svi Centri.

Ubrzo se dotičemo vlasti,
kako je nevažno tko je na vlasti,
svi su isti,
i kako novac vrti sve.

Nadoplaćujem četiri godine garancije,
i napuštam blještavilo tog drugog Centra.

Razmišljam kome je bolje?

On što radi vikendima,
ali se može sa mnom opušteno i u miru porazgovarati,
i kad dođe doma živi svoj život,
ili meni koja sam u pola 16 gotova,
i vikende imam samo za sebe,
ali razgovori s mojim strankama
nisu opušteni i mirni?
A kad dođem doma nosim na duši dječje živote?
Odgovornost za davanje suglasnosti posebnom skrbniku da se izvrši operativni zahvat carskog reza i anestezija na maloljetnici koja se prerano otvorila?

28.10.2022. u 09:27 • 9 Komentara • Print • #

četvrtak, 27.10.2022.

Revijalan ton

Spremna sam proglasiti prijepodne gotovim.
Spremna sam prihvatiti sporije poslijepodne.
Pitanje je...
...da li je poslijepodne spremno biti sporo.

Crvenim kvačicama označujem odrađeno,
kalendar izgleda išarano,
premale su mi kućice za upisivanje termina.

Jedna priča je danas na sudu dobro završila.
Ako procjenjujemo u odnosu na gdje je i kako krenula.

Nakon jednog telefonskog poziva,
odlazim do kolegice,
čučnem kraj njenog stola,
i tiho kažem:
- Kak mene ljudi živciraju,
kak ja ne volim ljude.

Imaju novu presudu,
imaju odvjetnike,
i ne mogu se dogovoriti kako tumačiti presudu,
kako će viđati svoju djecu.
Očekuju da im ja tumačim presudu...

Čudnovata je ta krajnja nelogičnost ljudi,
pomak u percepciji,
miješanje pojmova,
nerazlučivanje evidentnog.

Pogorša im se zdravstveno stanje,
zovu Centar umjesto hitnu,
tuku se,
zovu Centar umjesto policiju,
žele tumačenje presude,
zovu Centar umjesto sud koji je presudu donio...

Ne razlikuju
pa time i ne razdvajaju,
partnerski odnos od roditeljskog,
ljubavni od imovinskog,
vlastiti interes od interesa djece,
ne vide da su im polazišna točka s koje guraju sve,
zamjeranje,
povrijeđenost,
mržnja,
ljutnja,
bol,
strah,
materijalna nesigurnost...

Djeca su rijetko polazišna točka.

Poslijepodne se nastavlja u revijalnom tonu.

27.10.2022. u 10:48 • 15 Komentara • Print • #

utorak, 25.10.2022.

Pitanje - odgovor, traži se

Idući tjedan ću imati narodno kazalište na Brdu...
Izlazi sudska komisija
zk pojedinačni ispravni postupak,
ja furam svjedoke,
da mi je znati tko je prigovor uložio...

Uglavnom,
kakva su vaša iskustva?
Koji su običaji ?
Npr. da li kad sud ode častim svjedoke, točim rakiju, moram li platu pripremiti?
Janjca okrenuti?

25.10.2022. u 15:04 • 20 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 24.10.2022.

Lovačka?

Vratila sam se iz Jaske.
Službeni odlazak,
od kojeg je jedina korist bila onaj neslužbeni dio.
Par divljih patki,
potok,
i jedna tužna vrba.

Pokušali su mi uzeti nož,
neprimjetno,
u gunguli prije lova,
pa poslije lova,
šale radi,
nisu uspjeli ni otkopčati...

- Ne možeš... odmah trza...- priča lovnik kasnije.

S jedne strane medalje,
s one zbog koje sam tamo...

Srna,
u sivom zimskom ruhu,
trči preko polja.

Hrastovi,
ogromni,
pružaju ruke kroz maglu.

Trava zelena kao u rano proljeće,
svaka grančica okićena vodom.

Blatne čizme,
oranice,
polja kukuruza,
šuškavo i mirisno.

Na drugoj strani medalje...

- Znaš ti da ne postji loša žena?
Postoji dobra, bolja i najbolja.
A najbolja je ona koja ti da.

- Znaš ti da žene donose nesreću u lovu?
- Naravno, kao i u pomorstvu, i općenito,
al to nije moj problem.

- Sva sam mokra...
komentiram, dok se probijamo kroz neki šiprag.
(cijelu noć je padala kiša,
takneš jednu granu,
i sva se voda stepe po tebi)
- Kak moš takvo što reć pred hrpom muškaraca? -
smije se jedan.
- Vaše misli se mene ne tiču -
odgovaram.

- Nisi ti federdama...
- Ne mogu ja te bi niš,
ko ni žaba lešnaku...
- O Ana... O Ana...
tugo mojih dana...

Držim se penzionera,
izbjegavam biti na samo s bilo kime.

Proći će još godine,
dok se naviknu,
i shvate da sam beskorisna.

I nije važno,
komarci još nikoga nisu spriječili da ode na ljetovanje,
neće ni mene malo neukusa i muških bludnih misli
skrenuti s putanje.

24.10.2022. u 15:25 • 20 Komentara • Print • #

subota, 22.10.2022.

Možda

Čitam knjigu.
U zadnje vrijeme to su rijetki trenutci.
U pravilu između 6:15 i 6:45.
Češće i kraće.

Hvatam lijene trenutke nakon obilnog ručka.

Kaotičnog,
kakvi već naši ručkovi jesu.

S viškom noževa
i manjkom vilica,
neplanirano zajedničkog,
s dvostrukim protvanom priloga,
i manjkom juhe...

Jer mama i ja u minutu radimo isto,
svaka u svojoj kuhinji,
odjednom mi zvoni mobitel:
- Stavila sam peć batat,
ćete doći na ručak dole.
- Ja sam upravo stavila krumpir peć,
imam salatu i umak,
al nemam meso...
- Ja pećem meso
-Jesu Kavo Pavo dole?
- Da. U 13?
- Može.

Spajamo sve,
iznosimo na jedan stol,
i vičemo po kući
"Ručak!"
"Peri ruke!"

Hvatam lijene trenutke nakon obilnog ručka,
nakon što sam Žabici odrezala komad štrudle od sira,
i konačno proglasila pauzu.

Vidim kretanje,
pa podižem pogled sa stranice.
Moje dijete si samo grabi još jedan komad.

I u tom trenutku sam sretna.

Možda sam ipak nešto dobro napravila.
Možda jednom kad me više ne bude,
ostane iza mene nešto topline...

- Baka kaže da trebaš doći
prekida me.
- Zašto?
dižem pogled s mobitela.
- Peku kestene.

Evo me.

22.10.2022. u 16:06 • 11 Komentara • Print • #

petak, 21.10.2022.

Vjeverica

Na stolu mi miriše zelena paprika.
Ugriz svježine.

Jučer sam na Brdu brala kestene,
obiračem.
Natječem se sa vjevericom.
Ona ima prednost prisutnosti.
Ali one s vrha ne dosežemo niti ona niti ja.
Kad padnu,
vjeverica će pobijediti.

Za sad smo izjednačene,
ona je pojela sve lješnjake,
ja pobrala većinu oraha,
a kesteni po pola.

Drhtim,
gola,
u polumraku.
Njegove ruke su ugrijane,
trljanjem kreme za tijelo među dlanovima,
prije nego ih spusti na moja leđa...

Poslije mi više nije zima.
To mu i kažem,
a on se osmjehne.

21.10.2022. u 09:15 • 11 Komentara • Print • #

četvrtak, 20.10.2022.

Vrhnje

Već je kasno.

Ulazim u dućan.

Diže se čovjek od dvjesto kila.

- Dobro veče.

- Trebam kamenu sol. Za divljač.

Ispitujem ga što je bolje, ali on se time ne bavi pa ne zna.

Imaju bijelu, sivu i crvenu. Koliko on zna crvena ima neke dodatne vitamine.

- Dobro nema veze, vidim piše da je za Pferde, Rinder, Ziegen...

- Ne znam njemački pa vam to ne znam...

- U redu je znam ja, započet ću s običnom bijelom pa ću eksperimentirati.

Idemo na blagajnu pa me pita:

- Kako to mislite eksperimentirati?

- Pa prvu godinu bijelu, pa ću probati sivu, pa ću vidjeti kako se koja troši, koju više vole, koliko se topi na kiši i tako...

- Sretno s eksperimentom.

- Hvala.

Pozdravljam se i odlazim, s ogromnom hrgom što liči roli wc-papira.

U prodavaonici oružja tražim sačmu, za šesnaesticu, , 3 ... 3 i pol...

- Mi radimo do 18h.

- Aha, nisam znala.

Bilo otključano, svjetla gore, ljudi unutra.

- Govorim vam jer ne mogu račun izdati poslije 18h.

- U redu je doći ću sutra.

Stavlja mi ispod pulta da mi sutra bude spremno.

Za radnog vremena bila sam na terenu, posjet posvojiteljima, redovna procedura nakon šest mjeseci.

Idem s kolegicama, svima nam je to prvi put.

Priča teče glatko, srdačno, djeca mi pokazuju igračke, konekcija je momentalna.

Sjetim se kakva sam bila nekad, stisnuta i nesigurna, nesposobna.

Gledam se sada, i čudim se toj osobi.

Lakše je, lakše je i ljudima oko mene.

Ipak, iscrpi me, jer to doista nije moj element. Ljudi nisu moj element.

Ili možda baš jesu?

Umorna sam ko pas. Vadim stvari iz dućana. Žurim se. Želim što prije sjest, završiti dan.

Kantica vrhnja padne mi na pod.

Raspukne se dno i vrhnje pošprica pod, tepih, namještaj.

Svaki trenutak začeo se u prethodnom. Sve je povezano i nema ništa čudno u raspuknutoj kantici vrhnja na podu kuhinje.

Tak je kak je.

20.10.2022. u 08:36 • 20 Komentara • Print • #

srijeda, 19.10.2022.

Trebala sam dodati i naslov...

- Neću na Brdo, neću na Brdo!

Svaki put ista priča.

A kad dođemo...

Moje dijete visi sa oraha.

Iako majka viče, Orah je krhko drvo!

Jede sirove kestene.

Jer ima čudnu mamu, koja ih tako jede.

Mirno sjedi dok stršljen leti oko nje.

Jer mama kaže Samo budi mirna,

i postavlja zamku od plastične boce s pivom.

Skupljamo lišće koje će nositi u vrtić,

s plodovima jeseni.

Proučavamo gljive,

Ne diraj ih, ne beri ih!

19.10.2022. u 09:02 • 12 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 17.10.2022.

Hrastić

Magla je tog jutra bila očaravajuća,
a ja sam prvi put vozila prikolicu s teretom.

Lovnik mi je pomogao postaviti hranilicu,
na šezdeset metara od čeke,
pod hrastićem.

Ne vjeruju mi da sam ju svojim rukama radila,
još uvijek bi mi radije metlu dali u ruke,
(kao da je ikada ikojoj vještici metla bila odbojna)
još uvijek im nije jasno što radim s njima,
koga preferiram,
da li sam već izabrala ljubavnika,
i koga?

Ta pitanja nisu glasno izgovorena,
toliko takta imaju,
samo tu i tamo isplivaju u podtekstu,
podmazanom alkoholom,
pa ostali načule uši,
a ja odgovaram protupitanjima.

Zašto sam toliko slobodna,
pa koliko mi je godina,
pa s kime sam otišla,
s kime se vratila...

Jedem roštilj prstima,
trgam meso i kruh,
ližem prste,
i smijem se glasno,
ali rijetko,
samo kad istinski pogode žicu.

Je li to moja taština iščitava čega nema,
ili zdrav razum,
ženska intuicija,
objektivno ili subjektivno,
slatkoća je upravo u limbu neznanja.

17.10.2022. u 15:16 • 26 Komentara • Print • #

nedjelja, 16.10.2022.

Dobro je

16.10.2022. u 17:38 • 12 Komentara • Print • #

petak, 14.10.2022.

Tristo kuna

Izlazim iz auta i preko vreća krumpira kažem:

- Dobar dan.

Čovjek u plavoj radnoj kuti odzdravlja.

Ja krumpir uopće ne trebam, al majka je tako parkirala, pa mi je bilo glupo kad već izlazim iz auta na metar od čovjeka glumiti da je tursko groblje.

Odem dijagonalno do vreća kukuruza i inih žitarica, i tražim zob.

Čovjek nema.

Znate li tko ima?

Nema nitko. Bit će drugi petak.

Ali zato se čovjek od krumpira ustao i momentalno angažirao preko svake mjere da mi nađe tko ima zob.

Viče onom preko puta je li ima zobi?

Nema.

Kreće on dvadeset metara niže do trećeg.

Meni ništa ne govori, ali vidim ga pa i ja krećem za njim.

Stanem pred trećeg čovjek.

Prekine on razgovor koji je do sada vodio, podigne pogled, snimi me od čizmi preko kožne suknje do lica i trenutno se prestroji u najbolju verziju sebe.

Čovjek od krumpira i treći čovjek objasne mi sve od vrsta do cijene.

Na pitanje što mi treba zob kažem:

- Za srne.

Nije dobro čuo, pa pojašnjavam.

- Za divljač, za dohranjivanje zimi.

Odmah dobila i popust, jer on je negdje lovočuvar i cijeni kolegu lovca.

Zahvalim čovjeku od krumpira, a trećem viknem da se vidimo dogodine.

- Ma kad će druga godina! - odmahuje nevjerno.

- Brzo! - smiješim se.

I tako sam potrošila tristo kuna.

14.10.2022. u 11:45 • 20 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>