Čitam knjigu.
U zadnje vrijeme to su rijetki trenutci.
U pravilu između 6:15 i 6:45.
Češće i kraće.
Hvatam lijene trenutke nakon obilnog ručka.
Kaotičnog,
kakvi već naši ručkovi jesu.
S viškom noževa
i manjkom vilica,
neplanirano zajedničkog,
s dvostrukim protvanom priloga,
i manjkom juhe...
Jer mama i ja u minutu radimo isto,
svaka u svojoj kuhinji,
odjednom mi zvoni mobitel:
- Stavila sam peć batat,
ćete doći na ručak dole.
- Ja sam upravo stavila krumpir peć,
imam salatu i umak,
al nemam meso...
- Ja pećem meso
-Jesu Kavo Pavo dole?
- Da. U 13?
- Može.
Spajamo sve,
iznosimo na jedan stol,
i vičemo po kući
"Ručak!"
"Peri ruke!"
Hvatam lijene trenutke nakon obilnog ručka,
nakon što sam Žabici odrezala komad štrudle od sira,
i konačno proglasila pauzu.
Vidim kretanje,
pa podižem pogled sa stranice.
Moje dijete si samo grabi još jedan komad.
I u tom trenutku sam sretna.
Možda sam ipak nešto dobro napravila.
Možda jednom kad me više ne bude,
ostane iza mene nešto topline...
- Baka kaže da trebaš doći
prekida me.
- Zašto?
dižem pogled s mobitela.
- Peku kestene.
Evo me.
Post je objavljen 22.10.2022. u 16:06 sati.