Izlazim iz auta i preko vreća krumpira kažem:
- Dobar dan.
Čovjek u plavoj radnoj kuti odzdravlja.
Ja krumpir uopće ne trebam, al majka je tako parkirala, pa mi je bilo glupo kad već izlazim iz auta na metar od čovjeka glumiti da je tursko groblje.
Odem dijagonalno do vreća kukuruza i inih žitarica, i tražim zob.
Čovjek nema.
Znate li tko ima?
Nema nitko. Bit će drugi petak.
Ali zato se čovjek od krumpira ustao i momentalno angažirao preko svake mjere da mi nađe tko ima zob.
Viče onom preko puta je li ima zobi?
Nema.
Kreće on dvadeset metara niže do trećeg.
Meni ništa ne govori, ali vidim ga pa i ja krećem za njim.
Stanem pred trećeg čovjek.
Prekine on razgovor koji je do sada vodio, podigne pogled, snimi me od čizmi preko kožne suknje do lica i trenutno se prestroji u najbolju verziju sebe.
Čovjek od krumpira i treći čovjek objasne mi sve od vrsta do cijene.
Na pitanje što mi treba zob kažem:
- Za srne.
Nije dobro čuo, pa pojašnjavam.
- Za divljač, za dohranjivanje zimi.
Odmah dobila i popust, jer on je negdje lovočuvar i cijeni kolegu lovca.
Zahvalim čovjeku od krumpira, a trećem viknem da se vidimo dogodine.
- Ma kad će druga godina! - odmahuje nevjerno.
- Brzo! - smiješim se.
I tako sam potrošila tristo kuna.
Post je objavljen 14.10.2022. u 11:45 sati.