Kockavica

ponedjeljak, 24.02.2025.

Maslac na toploj šniti kruha

Za deset minuta mi dolazi odvjetnik,
onaj što se prijeti u mailu.
Motam se po urudžbenom,
rješavam još što stignem prije nego dođe,
kaže mi šefica:

- Šarmiraj ga.
- Što misliš zaš sam u ovoj haljini i čizmama?
odgovaram.

Ujedno utvrđujemo da je isti trebao biti danas na ročištu,
saslušanje vještaka,
na kojem se nije pojavio.

Fino.

Kucanje na vratima,
otvara ih muškarac u kasnim tridesetima,
u odijelu,
strogi razdjeljak na stranu,
gelirana bujna kosa,
zgodan,
kad bi bio moj tip zgodnog,
al nije.
Moj tip je onaj blatni,
u radničkim hlačama,
i pivom u ruci.

Međutim, to ne znači da ja nisam njegov tip,
u skladu s time,
sva su sredstva dozvoljena.

Zaskočim ga pitanjima vezanim za raspravu na kojoj se nije pojavio,
nije informiran,
pa me pita zar nije odgođeno,
što je bilo?

- Nalaz i mišljenje vještaka ste dobili..
- Nisam...

Doziram informacije,
ali sad mi je već dužnik.

Pomalo ga uvlačim u svoju mrežu.
Dodirujem si rukom vrat,
on prati pogledom.

- Zahtjev za uvid je jako široko postavljen,
mi smo pripremili puno toga,
ali bilo bi lakše kad bi nam precizirali što Vas zanima.

Ma ne zna on što hoće njegova stranka,
skoro zvuči kao da ni stranka ne zna,
(iako mi znamo što stranku zanima,
želi kroz šumu doći do jednog stabla,
koje neće dobiti,
a i da ga dobije ne bi joj puno koristilo)
upoznam ga sa Pravilnikom koji propisuje što ne dajemo na uvid,
objašnjavam naše procedure,
organizaciju,
ma da da,
sve je njemu jasno,
ma znate i sami kakve su danas stranke,
ne bi ja inače ni u mailu bio tako oštar.

Rukujemo se,
pratim ga do vrata,
- Kad saznate od stranke što ju točno zanima,
slobodno nas kontaktirajte za novi termin,
al imajte razumijevanja da i mi imamo pune kalendare.
nadodajem,
ukor dječaku.
- Da, da, naravno, hvala vam, doviđenja.

Maslac na toploj šniti kruha.

24.02.2025. u 14:45 • 13 Komentara • Print • #

nedjelja, 23.02.2025.

Otapanje

Pada noć.
Ptice se javljaju u zborovima.
Sjedim pred viksom na klupi.
Nos mi je hladan,
a tijelo toplo.
Na Brdu smo.

Vesela mi je zaspala na grudima,
odložila sam ju na pod kraj peći
na podmetače sa klupe.
Kratko je pogledala,
i nastavila spavati.
Učinak dana provedenog na zraku.

Mojoj mami je prije dva mjeseca diagnosticiran Parkinskon.
Sve ju boli,
ali još ne želi početi s tabletama.
Kad završim razgovor s njom,
nedostaje mi sestra.
Najbolja prijateljica
s kojom ću podijeliti taj teret.
Iako smo si brat i ja ok,
on je muško,
i devet godina mlađi,
i imamo različite interese,
a dobrim dijelom i različite vrijednosti.

Kalemi su se osušili.
Još prošle godine.
Pomislim kako je to zato što nas je Kupus ostavio.
On je rekao da mi neće uspjeti,
a ja mislim da ih je držao na životu.

Palimo granje,
panjeve,
šiblje,
po pet šest vatri,
jedna unutra,
za toplinu,
ostale vani,
jedna za gušt,
ostale za posao.

U sumrak pospremamo alat,
dok se još vidi,
dok nas ne proguta mrak,
a onda se povučemo unutra,
čitamo poglavlje Elrondovo vijeće,
i jedemo smoki,
kraj tople peće,
dok se Vesela igra na podu,
a Šarena stalno prekida s pitanjima,
prljavi,
nadimljeni,
blatni,
izgrebani,
pošarani.

Doma gulimo odjeću sa sebe,
sve ide na pranje,
skup s nama,
poput kauboja nakon tjedan dana jahanja kad uđu u bordel.
Otapanje.

23.02.2025. u 17:38 • 9 Komentara • Print • #

petak, 21.02.2025.

Tu sam

Poslovna hektika me pomalo uvlači u sebe,
poput živog pijeska.
Kolegice nema već dva tjedna,
još idući sam bez nje.
Tu je pripravnik,
u skladu sa svojih tri mjeseca iskustva radi dobro,
piše masovna rješenja i glupe potvrde,
ali sve ostalo se preusmjerava na mene.
Kao voditelj odjela opet sam katica za sve,
u svakoj sobi sam pet puta dnevno,
na urudžbenom sam pet puta dnevno,
gore dolje,
pripremam se za ispitivanje vještaka u ponedjeljak,
a konfliktne stranke preko odvjetnika traže uvide u spis,
ko da mi u svojim spisima imamo kojekave strašne tajne.
Prijete kaznenim prijavama i inspekcijama,
traži se termin u najkraćem mogućem roku,
nudim utorak,
hoće ponedjeljak,
a nek ti bude,
je...ga,
ponesi platnene rukavice
i kopaj brate po tomovima postupaka svojih stranaka.

Neku večer nakon škole,
Šarena i nećak su kod nas,
pečem im palačinke,
i usput profesionalna deformacija ispituje nećaka.
- Imaš li kakvih problema?
- Imam jedan.
- U školi ili doma?
- U školi, a i doma.
- Reci tetki što je.
- Ne mozeš mi pomoć.
Sad sam zabrinuta,
moram iskopat iz njega što je!
- Kak ne bi tetka mogla rješiti problem!
Tetka sve može,
samo ti meni reci.

...

- Zaljubljen sam.

A u pm.
Na to nisam računala.

- Uf, mili, kaj, ti si u nju zaljubljen
a ona nije u tebe?
- Da.
- Mili moj tu tetka zbilja ne može pomoći,
u pravu si.

Moja baka je sve probleme rješavala hranom,
ili je smatrala da je jedini problem glad.

Niš,
stol,
plačinke,
čaše mlijeka.

Dok se tuširam slažem argumentaciju za raspravu,
"najbolji interes djeteta",
pojam koji bježi ko pjesak kroz prste,
ali posao je posao,
i ne bitno je što osobno smatram,
kao u debati,
dobiješ ulogu,
stav koji zastupaš,
daj sve od sebe.
Ionako je odluka na sudu.

Odjel je trenutno kompletiran,
doduše,
pripravnici drže pol referada.
Nikad,
nikad se pripravnici nisu zapošljavali na obiteljskopravnoj,
osim 6 mjeseci prakse uz mentora,
a sada drže referade,
jer nemamo drugih ljudi,
i još smo sretni jer imamo njih.

Gledaju me ko da imam sve odgovore,
a ja sam im jedva popamtila imena.

Ipak je ugodno čut pozitivni feedback,
"ti si bila tako smirena
pa sam se i ja smirila
iako me prije toga stranka užasno naživcirala",
"kak je dobro kad imaš koga pitat,
i on da konkretan odgovor".
Zato me imate kažem,
to mi je posao.

A onda doma perem ukakane guze,
malo gologuzo hodalo vuce za sobom plišanu žutu hobotnicu,
kapamo oči,
noću glasić u polusnu kaže
- Mama.
- Tu sam.
odgovaram.
Jer zato me imaju.
To mi je posao.

21.02.2025. u 20:36 • 5 Komentara • Print • #

utorak, 18.02.2025.

Ko normalan čovjek

Šarena mrzi sama biti doma kad je popodne u školi.
Iako nije sama,
tu je i godinu dana stariji bratić,
a i šogorica većinu vremena.
Jučer kad je došla iz škole isplakala je rijeku Nil,
danas će opet biti sama,
jer od Mutija nikakve koristi,
on samo igra igrice.

Prvo sam ju tješila,
a onda sam rekla
- Sad je dosta,
od cmizdrenja nikakve koristi,
utapat se u vlastitim suzama ničem ne služi,
budi hrabra,
uvijek možeš nazvati mamu i tatu,
dosta je!

Poslije je bila vesela,
i uobičajeno brbljava.
Šarena je visoko osjetljivo dijete,
fizički,
sve ju žulja,
svrbi,
smeta,
grebe,
nosi tri provjerene kombinacije odjeće,
i ništa drugo ne želi staviti na sebe,
psihološki,
razina strahova,
anksioznosti,
briga koje ona vrti u svojoj maloj glavici me plaši.

Uvijek sam mislila da su roditelji mog muža krivi
za njegov anksiozno depresivni poremećaj,
ali čini se da je to stvar genetike.

Muž i ja joj naizmjence čitamo knjige.
Debele knjige,
dječje čita sama.
Pročitali smo Hobita,
i sad je red na Prstenovu družinu.
Svako malo ide guglat kako likovi izgledaju
ima tisuću pitanja,
- Zašto je Gandalf tu u bijeloj haljini, a ne sivoj?
ko Mali Princ koji nikad ne odustaje od pitanja koje je jednom postavio,
a svaki odgovor je bogati izvor novih pitanja.

Ne želimo joj odati što se kasnije događa.
Taman smo na dijelu kad upoznaju Stridera,
ilit Aragorna.

- Mama je bila zaljubljena u Aragorna!
kažem joj.
- Zašto? -pita ona,
- Jesi vidjela kako izgleda?
- Ko normalan čovjek.
kaže mi ona,
a ja se nasmijem.

Dobro je,
zaljubljujem se u normalne ljude.

Volim večeri kad su ekrani ugašeni,
svi smo zugrani na kauču,
čitam na glas,
a njene oči sjaje u iščekivanju,
napetost raste,
Crni jahači su za petama.

Osmjeh je opet na licu,
obranili smo tvrđavu,
izvana
i iznutra.

18.02.2025. u 07:54 • 10 Komentara • Print • #

četvrtak, 13.02.2025.

Srce radi normalno

Teško je biti roditelj.
Ispravak.
Teško je biti dobar roditelj.

Osjećati se iznutra poput smrti,
al nabaciti osmjeh i dobru volju kao plašt
pri svakom susretu sa svojom djecom.

Biti prisutan,
svjesno,
aktivno,
u njihovom životu.

Moja svekrva ima šestero djece,
(za sada broji osmero unučadi)
nedavno je rekla
na tu temu,
otpuhujući dim cigarete,
pogleda izgubljenog u daljinu,

- Nestaješ kao osoba...

Sjedim na drvenom stoliću nasred boravka.
Već je kasno.
Svi smo u pidžamama.
Život je već davno iscurio iz mene.
Šarena mi plete pletenice,
a Vesela prekapa po gumicama i špangicama.
"Pijanci" prije spavanja.
Drijemam naslonjene glave na dlanove,
unatoč čupanju.
Svjesno i aktivno roditeljstvo vrlo upitno u tom trenutku.

Moja frizura je gotova,
a dječji olujni vrtlog mijenja kurs.

- Mama makni Pomrčinu!

Očito sjedim na nečem,
pa odižem stražnjicu,
kultnog naziva Pomrčina.

Nastojim biti primjer svojoj djevojčici da voli svoje tijelo kakvo je,
i da žene moraju imati guzu.
Jednom je moja Pomrčina
pomračila dotok sunca
pa je tako dobila i ime.
Iako se sustavno smanjuje.
Neki dan sam se vagala,
67,5 kila.
Pojede me ono drugo dijete.
Doslovno.

Naučila sam sekunde mira rastegnuti u vječnost.
"U ovom trenutku ništa ne moram"
ponavljam u sebi dok traje.

Prelazak s jednog djeteta na dvoje,
skok je s neba na zemlju,
tvrd i brutalan.
Neovisno o tome što je starija već velika,
drugi razred,
samostalna skoro oko svega.
Jer.
Mami treba puno toga ispričati,
treba ju puno toga pitati,
treba joj puno toga pokazati,
i tako strpljivo čeka svoj red za punu pozornost i pažnju.

"U ovome trenutku ništa ne moram"
sjedim u čekaonici u Sigetu,
Srčana stanica.
EKG.
Već dva mjeseca osjećam aritmiju,
malo da malo ne,
malo ovako malo nako,
brže pa sporije,
poskoči pa preskoči,
migoljava žabica.

Pita me sestra koliko sam visoka,
reko ne znam,
180 više manje,
- Imate više,
ja sam 180.
odgovara mi.

Dakako,
u toj minuti što sam spojena,
srce radi normalno.

Razmišljam,
kad bih se samo naspavala,
više nikakvih problema ne bih imala.
Jer zapravo ih niti nemam.
Mislim da nikad nisam bila zadovoljnija životom,
čudno samo kako je to zadovoljstvo
duboko
duboko
iscrpljujuće.

13.02.2025. u 07:15 • 14 Komentara • Print • #

srijeda, 05.02.2025.

Zašto

Mama, a zašto ne smijem pisati flomasterom po tepihu?
Mama, a zašto ne smijem šarati jogurtom po stolu?
Mama, a zašto ne smijem lupati seku autom po nosu?
Mama, a zašto ne smijem jesti iz wc- školjke?
Mama, a zašto ne smijem bacati igračke u smeće?
Mama!
Molim.
Mama.
Molim.
Mama.
Molim.
Zašto moram nositi pelenu?
Zašto moram brisati nosić?
Zašto moram čekati da se ti popiškiš?
Zašto moramo prati ruke?
Mama!
Molim.
Mama mama mama.
Mama voli Katarinu.
Mama jako voli Katarinu.

05.02.2025. u 21:35 • 9 Komentara • Print • #

utorak, 04.02.2025.

Tri dana

Valovi razbijaju obalu postojano i neumoljivo.
Međutim,
u nekom trenutku počneš kroz to plivati
usputno,
bezbrižno,
ko na izletu.

U subotu navečer,
spremila sam opremu za lov,
isplanirala nedjelju,
svjesna da zapravo radim račun bez krčmara,
iako je krčmar pijan,
nepredvidljiv,
i krajnje svojeglav.

Legnem,
prepipam dijete,
ono gori.
Skidaj ju,
ćepić,
začepljena je,
jedva diše...
Bdijem cijelu noć,
nakon svakog njenog iskašljavanja,
tišina,
čekam udah,
tišina ko vječnost,
a onda halapljivo otvaranje usta,
diše...

Nedjelju pospremam opermu,
oružje u ormar,
lelujam od neispavanosti,
usred dana spavam kad i ona spava.
Idemo u šetnju,
vodim je van na zrak,
uvjerena da su zrak i kretanje jednako važni za oporavak.
- Neka te sunce poljubi. - govorim joj dok ju okrećem prema svjetlu.

Muž uzima dan godišnjeg u ponedjeljak,
kako bih ja mogla na poslu pokrpat rupe i delegirat posao,
a onda cijelo popodne u čekaonici.
Šećemo,
istražujemo Dom zdravlja,
aute,
unutra van,
dijelimo grickalice,
ko na izletu,
malo muž,
malo ja,
hodaj hodaj,
nutra van.

Pregled,
kisika ima dosta
vadi krv za svaki slučaj,
skupljamo bubamare,
čekamo nalaz,
dobar.
Vozi kući,
bolovanje do daljnjeg.

To mi se jutro odlomio komad zuba,
kutnjak,
možda i umnjak,
ni ne vidim taj zub,
u toku dana se odlomio još komadić,
čini mi se da mi cijeli jezik stane u rupu.
Eto, to je to,
imam sijede i umnjak mi je odustao od života,
službeno više nisam mlada,
samo u najboljim godinama.

U svem tom kaosu dobila sam i ponudu za drugi posao,
nit sam se javila na natječaj nit sam kog šta pitala,
al zove me ravnteljica škole da budem tajnik.

Svakog dana tri dana dosta!

04.02.2025. u 21:57 • 9 Komentara • Print • #

subota, 01.02.2025.

Prošla sam test

Mislila sam danas ne pisati.
Međutim...
...sklona sam brzom stvaranju navika.

Odvela sam nećaka u šoping.
Navršio je 16 godina u prosincu.
Kupila sam mu traperice, tenisice, čarape,
i knjigu o životu frontmena neke grupe,
nisam upamtila koje.

Pazio je da potrošimo manje od cifre koje sam mu rekla da ima na raspolaganju.

Prvi put sam ga vidjela na Svetom Duhu,
kroz staklo u naručju moje blistave sestre.

Prije 8 godina spavao je u mojem krevetu,
a onda bi ga ujutro moja sestrična vozila u školu,
dok je moja sestra u svojoj kući
umirala od raka dojke.

Stasao je u divna mladića,
svira gitaru,
ide u srednju školu,
član debatnog klub,
skroz je cool,
puno promišlja stvari,
blesav ko svi tinejđeri,
raspršen u oblacima ideja,
al opet razuman,
ima dobre ocjene,
bend,
napisao je i uglazbio pjesmu,
pobijedio s njom na nekom natjecanju...

Dolazi preko vikenda,
otušira se kod mene,
prespava u prizemlju u bakinoj sobi,
ne znam kad dolazi ni kad odlazi,
al imam povjerenja u njega pa ne brinem.

Dok ne gleda promatram njegove prste,
ima ruke moje sestre,
isti oblik noktiju,
tanke i duge prste.

Jednom mi je rekao da me dugo promatrao,
provjeravao da li može imati povjerenja u mene,
prošla sam test.

01.02.2025. u 21:41 • 11 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>