Kockavica

srijeda, 31.08.2022.

MPP

31.08.2022. u 10:30 • 17 Komentara • Print • #

utorak, 30.08.2022.

Po prigovoru

30.08.2022. u 12:04 • 29 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 29.08.2022.

Kokice

29.08.2022. u 15:39 • 17 Komentara • Print • #

petak, 26.08.2022.

Tačke!

V. čula sam za postojanje "tački".

Elaboriraj, moli.

26.08.2022. u 11:54 • 8 Komentara • Print • #

četvrtak, 25.08.2022.

Nepoberivo

"To ću ja u sat vremena."

Koja glupa pretpostavka.

Samo dva stabla,
mala i kržljava,
tek proljetos oslobođena,
iz trnine i kupina spašena.

Čini se zahvalna.

Zaboravi.
Odustajem.
Ispikali me komarci.
Gađalo me stablo plodovima u tjeme.
Opala sa lojtri.
Strgala granu.
Doskočila kao mačka.
Lojtre niz brdo.

Zaboravi.

Nepoberivo.

Koliko sam ubrala,
toliko je ostalo,
sve iznad tri metra.

Zaboravi.

Neka ostane stršljenima,
neka se vrati prirodi,
bogovima!
zemlji...

25.08.2022. u 08:00 • 24 Komentara • Print • #

nedjelja, 21.08.2022.

Mogla bih se pomoliti,
ali nisam sigurna da li znam.
Sluša li me On uopće,
ili već napamet zna,
"daj mir u naše dane,
izliječi naše rane",
pa okreće glavu na drugu stranu,
jer ponavljam uvijek isto.

Mlada šljiva je otežala,
sva se svija,
do zemlje pruža grane.

Treba li ju obrat?
Je li vrijeme?

Gdje su mi bake!
sad kad ih trebam,
njihove godine,
njihova sjećanja!
da plodovima udahnu dušu!
usade mi hrabrost
i pruže ruku.

I zašto kasnim,
zašto su nam se linije razdvojile!
...prije nego što sam otežala
i pružila grane do zemlje?

Trebala bih znati što se događa,
što mi je činiti,
i kamo sve to vodi,
a ne mogu,
i ne želim,
i neću voditi.

Ne mogu biti starac bez sluha,
koji misli da nitko ne želi umrijeti,
ni starac što ne podnosi ljude,
umotan u spiralu crnih misli,
koji je uvijek u pravu
i sve zna.

Jer nisam u pravu,
i nisam ona koja zna.
I neću uvjeravati svijet
i one koji mi ne mogu pobjeći,
da dolazeće godine nisu u vijestima,
nisu u gustoj prošlosti,
u strepnjama i strahovima,
nego u zemlji!
i granama što je ljube!

... u šljivama,
i tišini što nalegne,
dok je nebo boje šlaga
nisko,
sve niže,
do prvih kapi kiše.

21.08.2022. u 17:37 • 6 Komentara • Print • #

subota, 20.08.2022.

Apdejt

20.08.2022. u 11:07 • 21 Komentara • Print • #

petak, 19.08.2022.

Vez

Dobila ja od tetke, pardon, pra!tetke iz Petrinje.

Ima i na rukavima. :)

19.08.2022. u 10:51 • 43 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 15.08.2022.

Ribanje i ono drugo

Nije to bio dug razgovor. Doduše gledano s odmakom, malo mi je žao što nisam iskoristila priliku napraviti malo veću kazališnu predstavu od toga, s obzirom je gledanost i slušanost okolnih izletnika bila na razini. Al i ovako su se jedva suzdržavali od praskanja u smijeh.

Kao što već rekoh, ležim ja na Sljemenu na piknik deki ( ne sama, al s kime to vas se ne tiče), i čitam pa svako malo mobitel vadim i priđe mi čovjek, dedek neki, pa kaže:

- Vidim da čitate knjigu, i imate mobitel, al to vam ne ide skupa.
- Eh, knjiga je na dalmatinskom pa moram guglat riječi, zato ga vadim. Nema kazalo riječi.
- Eh, dalmatinski nije jezik. To nije hrvatski jezik.
- Što je onda dalmatinski?
- Ništa. To je ništa. Oni završe fakultete i ostanu primitivni , ne nauče govoriti hrvatski.

Zamislim se, ok, imam posla s neracionalnim čovjekom, pa kažem:

- Ne slažem se s vama i tu ćemo stati.
- Nećemo stati, ja sam vam tvrd orah... - i nastavi on svoje lamentiranje, te spominje rimokatoličku vjeru i Hrvate i Gaja... da su Dalmatinci upropastili ...i da se on trudi pisati isključivo na hrvatskom jeziku kad izdaje knjige...
- Koja izdavačka kuća? - prekidam ga.
- Dirij. - odgovori on, (ja tek kasnije izguglam Durieux, reko baš zvuči autohtono hrvatski).
- Nepoznato mi.
- Šulekova ulica.
- Aha, - klimam kao da znam, al nemam pojma. Samo si mislim na kojem to on jeziku piše te svoje knjige?

Uto dolazi njegova gospođa:
- Moramo ići, skoro će pet, ne moj gnjaviti ljude.

Na što on da ne gnjavi da se samo razgovara... uporan ko Jehovin svjedok, i usput mi opet prigovori za korištenje mobitela.

- Svaki alat je dobar alat ako ga se zna koristiti. - odgovaram.
- Pribor! Alat je turcizam. - upada mi.
- Vi biste osakatili moj hrvatski jezik - podižem ton, al uveseljeno, dok ga gospođa odvlači, - i ja sam vam tvrd orah! - vičem za njim.
- Alat nije hrvatska riječ!
- Ako ga ja govorim onda jest!

Ljudi oko mene se guše od smijeha.

A on nastavlja raspravu sa svojom gospođom Blaženkom, te da se nema s kime razgovarati, Kad si ih sve otjerao, ona mu protuslovi, Kad se njima nije dalo razgovarat, ni s tobom se nemam o čemu razgovarat, paralelno spremaju svoje stvari da ne zakasne na bus, Ne smiješ tako smetati mladim ljudima, Nisam smetao, vidio sam da čitaju i razgovaraju o toj temi pa sam se uključio...

15.08.2022. u 12:38 • 19 Komentara • Print • #

nedjelja, 14.08.2022.

Učitelju!

Infetati?
Korteđant?

14.08.2022. u 15:54 • 60 Komentara • Print • #

subota, 13.08.2022.

Fala učiteljima

13.08.2022. u 19:21 • 13 Komentara • Print • #

petak, 12.08.2022.

Kupine

Odlažem stvari u kuhinji.

Zdjela šljiva,
na njemu grožđe,
košara jabuka i krušaka,
posuda divljih kupina.

Jabuke i kruške su brane sa zemlje,
natučene i polu trule,
za kompot.

Šljive sam dala mami,
za knedle,
a grožđe otužno,
viče mi
Ne sudi mi izgledom!
znaju stršljeni
gdje je kolovoz spremio slatkoću.

Kupine.
Ah, kupine su moje,
samo moje!

Izbodeni prsti položeni na oltar prirodi,
pohlepa obuzdana,
nedostupne ostavljene pticama.

Kupine su moje,
njih perem,
cijedim,
i spremam u duboko.

Za štrudlu,
za džem,
za dušu,
za "kad ću imati više vremena".

Vani je pala noć.

12.08.2022. u 07:50 • 10 Komentara • Print • #

četvrtak, 11.08.2022.

Snovi

Dolazi mi uplakanih očiju,
bolne grimase,
a tek se ustala.

Odlažem knjigu,
primam ju u naručje.

- Što je bilo?
- Ružno sam sanjala.
- Hoćeš mi ispričati? Mama dobro tumači snove.
Odmahuje glavom.
- Onda ćemo ga zaboraviti.
Grlim ju i ljubim dok nestaju slike.

- Znaš li da si ljubljena?,
gledam joj plave oči.
- Znaš li da si ljubljena?,
ponavljam.
- Mama te voli,
i tata te voli,
i baka i didi,
i druga baka i dida.
Ljubljena si.
Važno je znati da si ljubljen.

Opet uzimam knjigu,
čitam joj naglas,
predavanja Pabla Nerude iz 1954.
Spominju se španjolska i čileanska imena,
smrti,
politika,
ubojstva,
poezija.

- Razumiješ li što mama čita?

Klima glavom.

Razumije duh ljubavi
što struji tonom mog glasa,
riječi su tu nevažne.

Pročitam stihove iz Sveopćeg spjeva,
i zastanem.

- Ovdje ćemo stati.
sa' će sedam.
Odi piškiti i operi zube,
a mama će ti napraviti kakao.

11.08.2022. u 07:51 • 9 Komentara • Print • #

srijeda, 10.08.2022.

Dokazi

10.08.2022. u 07:53 • 9 Komentara • Print • #

utorak, 09.08.2022.

Dalekozor

Parkiram auto na bočni šumski put.
Izlazim u mrak.
Vjetar šumi kroz krošnje.

Piškim kraj auta.

Provjeravam da li traktor može proći,
da li sam zaključala auto,
jesam li sve uzela.

Idućih sto metar hodam kroz šumu,
nastojim gaziti po utabanom suhom putu,
izbjegavati lišće,
i granje što naglo izranja iz crnila.

Preda mnom se otvara hektar pokošene trave.
Zastajem prije izlaska na otvoreno,
nebo je samo nijansu svjetlije,
tek toliko da linija razgraničenja bude prepoznatljiva.

Provjeravam da li je divljač već vani,
ali u tom mraku i ako je ja ju ne vidim,
niti ona vidi mene.

Idućih sto metara hodam uz žbunje koje nekom znači među.
Povremeno zastajkujem,
osluškujem,
vjetar se poigrava mojim osjetilima.

Penjem se na čeku,
u tišini odlažem stvari,
oblačim flis vestu,
jer kolovoz pred zoru spava.

Odahnem,
nalaktim se na ogradu.

Prijeđem pogledom po polju,
sve je mirno.

Naslonim glavu s pogledom u smjeru gdje divljač obično izlazi,
i tu je,
kud prije!

Tamna mrlja već je metrima usred polja.

Idućih sat i pol promatram kroz dalekozor,
staru srnu što se oprezno kreće uz rub šume,
par koji zajedno pase,
srnjak još zainteresiran za parenje,
srna vjerojatno već oplođena.

Već sam se pokočila,
pucati ne smijem,
gledati ih više ne mogu,
otiđite više da se smijem pomaknuti!

Bliži se sedam sati,
pakiram stvari,
kad ispod hrasta na dvjesto metara vidim kretanje.

Srnjak.

Silazim s čeke,
činim veliki krug kako mu ne bih bila u vidokrugu.
Jer cilj je da divljač ni ne zna da sam bila prisutna.

Prije ulaska u šumu prema autu,
razmišljam da li je još tu ili je otišao.
Idem proviriti iza ćoška.

Tu je.

Prišuljam se par metara bliže,
dok je spuštene glave podignem dalekozor.

Gledam ga kao da mi je na metar,
i još mi prilazi.

Ne vidi me,
oni vide samo pokrete,
ne njuši me,
jer mi je vjetar naklonjen.

Unatoč tome,
nešto mu je sumnjivo,
možda čuje moje uzbuđene otkucaje srca.

I nema ga više.

09.08.2022. u 12:03 • 20 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 08.08.2022.

Zagrljaj.

Ko ofurena vrućom vodom,
stisnem se i čekam da prođe.

Kažem si pusti,
dopusti,
to je lijek,
treba ti.

Ko fizikalna terapija nakon polomljenih nogu.

Učim hodati.

Dugo je samo sjedio u blizini.

Jako dugo.

Oprezan.

Zna da ima posla sa ranjenom životinjom.

Sada sjedi bliže.

Nisam ga ugrizla.

Navikavam se na muške ruke.
Hrapave i pomalo grube.

Navikama se na riječi
- Imaš tako mekanu kožu.

Navikavam se na osjećaj sigurnosti.
Oslanjanja na drugog.

08.08.2022. u 08:16 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 01.08.2022.

One plave oči još me prate.

Sad im se pridružilo još pet pari.

Plavih, smeđih, velikih, uplakanih...

Krš i lom.

Nepovjerljiva,
sitna,
krhka,
stisnuta masa.

Zgurena u ćošku.

Jedno tijelo,
pet pari očiju.

Spuštam se,
oči u oči,
na istoj razini.

Čini se kao vječnost.

I tu negdje,
pomalo,
dok se vozimo,
povjerenje otvara vrata.

I odjednom dok čekamo preglede,
igramo se lišćem,
proučavamo uskolisni i širokolisni trputac,
drobimo suho lišće uz uho,
i čudimo se čudesnom zvuku,
ona voli paradajze s vrhnjem,
on radi zvijezdu,
ona špagu,
on se otvara zadnji,
ona mi radi ukras od lišća za kosu,
(koji skinem satima kasnije u wc-u dječjeg doma).

Mala svjetalca koja ne znaju za bolje,
a ipak nešto u njima tako brzo stvara vezu sa nekim
potpuno nepoznatim ženama koje su im upale u kuću,
i negdje u svemu tome osjećaju, nadaju se da zaslužuju bolje.

I lomim se...
Je li to bila ispravna odluka?
Zar nema boljih mehanizama?
Zar sustav nije uspio stoljećima pronaći neko bolje rješenje?

Jer ja se ne zavaravam.
Ja sam ta koja je ušla nekome u kuću i uzela mu djecu.

Zakon to ljepše opisuje,
zaštita prava i interesa djeteta,
procjena ugroženosti,
žurno izdvajanje...

U stvarnosti?
Tko ima želudac za stvarnost?
Tko je spreman pogledati joj u oči?
Čija stvarnost uopće?
Moja?
Stvarnost te djece?
Ili onih koje kasnije susrećem na cesti?
Kako žustro poskakuju i bježe od kiše,
dok joj ja pružam lice u nadi da me opere?

Pričao mi je otac kako bi ostao u čudu kad bi s prve linije došao u unutrašnjost,
i vidio ljude kako piju kavu na suncu, kao da rata nema.
Kako mu se sve činilo nestvarnim, kao san,
u kojem je on uljez, i kvari ga samom svojom pojavom.

Na nedjeljnoj kavi kod prijatelja,
iznosimo što nedostaje našem gradu,
ubacujem se i kažem:

- Dječji dom.

U početku im nije jasno na što mislim.

Objašnjavam kako su kapaciteti puni, kako su domovi daleko...

- Dobro, ali govorimo sada o onome što treba običnim sugrađanima.

- Ta djeca jesu naši sugrađani.

Pogledao me bistrije.

Shvatio je.

01.08.2022. u 09:28 • 15 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>