Marketing
One plave oči još me prate.
Sad im se pridružilo još pet pari.
Plavih, smeđih, velikih, uplakanih...
Krš i lom.
Nepovjerljiva,
sitna,
krhka,
stisnuta masa.
Zgurena u ćošku.
Jedno tijelo,
pet pari očiju.
Spuštam se,
oči u oči,
na istoj razini.
Čini se kao vječnost.
I tu negdje,
pomalo,
dok se vozimo,
povjerenje otvara vrata.
I odjednom dok čekamo preglede,
igramo se lišćem,
proučavamo uskolisni i širokolisni trputac,
drobimo suho lišće uz uho,
i čudimo se čudesnom zvuku,
ona voli paradajze s vrhnjem,
on radi zvijezdu,
ona špagu,
on se otvara zadnji,
ona mi radi ukras od lišća za kosu,
(koji skinem satima kasnije u wc-u dječjeg doma).
Mala svjetalca koja ne znaju za bolje,
a ipak nešto u njima tako brzo stvara vezu sa nekim
potpuno nepoznatim ženama koje su im upale u kuću,
i negdje u svemu tome osjećaju, nadaju se da zaslužuju bolje.
I lomim se...
Je li to bila ispravna odluka?
Zar nema boljih mehanizama?
Zar sustav nije uspio stoljećima pronaći neko bolje rješenje?
Jer ja se ne zavaravam.
Ja sam ta koja je ušla nekome u kuću i uzela mu djecu.
Zakon to ljepše opisuje,
zaštita prava i interesa djeteta,
procjena ugroženosti,
žurno izdvajanje...
U stvarnosti?
Tko ima želudac za stvarnost?
Tko je spreman pogledati joj u oči?
Čija stvarnost uopće?
Moja?
Stvarnost te djece?
Ili onih koje kasnije susrećem na cesti?
Kako žustro poskakuju i bježe od kiše,
dok joj ja pružam lice u nadi da me opere?
Pričao mi je otac kako bi ostao u čudu kad bi s prve linije došao u unutrašnjost,
i vidio ljude kako piju kavu na suncu, kao da rata nema.
Kako mu se sve činilo nestvarnim, kao san,
u kojem je on uljez, i kvari ga samom svojom pojavom.
Na nedjeljnoj kavi kod prijatelja,
iznosimo što nedostaje našem gradu,
ubacujem se i kažem:
- Dječji dom.
U početku im nije jasno na što mislim.
Objašnjavam kako su kapaciteti puni, kako su domovi daleko...
- Dobro, ali govorimo sada o onome što treba običnim sugrađanima.
- Ta djeca jesu naši sugrađani.
Pogledao me bistrije.
Shvatio je.
Post je objavljen 01.08.2022. u 09:28 sati.