Pokušavam se sjetiti
što mi je dana s bila najviša točka,
a što najniža,
i ništa mi ne pada na pamet.
Iskaču samo fragmenti,
... sjedim i trljam oči
dok mi traže novi toner...
... burek je vruć,
čeprkam ga malo po malo....
(odbijam to smatrati najboljim
što će mi se danas dogoditi,
ali čuvam kao rezervu)
...kolegica psuje na sav glas,
navodno to čine inteligentni ljudi....
...tetovaža lastavice
na vratu stranke...
Ali dan još nije gotov,
možda ih još nisam doživjela.
Dan je bio sunčan,
Drava velika,
široka,
plava,
divna.
Ali ja ju zamišljam zimi,
s crnim patkama pod sivim nebom,
svitanjem,
maglom
i snovima.
Čula sam priču iz usta udomiteljice,
iz usta posvojiteljice,
iz usta mlade djevojke korisnice,
iz usta odgajatelja...
Nove dimenzije.
Koje ništa ne mijenjaju.
Problemi ostaju,
rješenja nemamo.
Jer mi smo ... kako je ono rekla jedna...
"ministarstvo ćevapa vrhnja i onda tam negdje na kraju mi,
tko od vas zna kako nam se ministarstvo zove?, ja ne znam".
A preko Drave će prelijetati patke,
čak i ako nitko nije budan
i nitko ne sjedi uz rub rijeke...
Jutra počinju momentalno
samim zakoračivanjem u prostor.
Šefica dolazi po mene i kolegicu.
Jutarnji sastanak.
Svi su već u dvorani.
Nismo vidjele poruku,
radimo na slučaju koji se jučer
predviđeno počeo govnati.
Pauzu provodim sa šeficom,
gablec služi grupnom pretresanju slučajeva,
prenošenju informacija,
psihoterapiji,
interna mini supervizija.
Sve smo se već raspadale jedna pred drugom,
osluškujemo se,
kad se jednoj prelije,
druga preuzima,
bez pitanja,
bez nagovaranja,
prirodno.
Ostajem duže.
Kolegica također.
Tek kad svi odu,
tek kad je radno vrijeme službeno gotovo,
tek kad telefoni prestanu zvoniti,
i više nitko ne upada u sobu,
nastupa produktivna proizvodnja
gusto tipkanih dokumenata.
I onda se sjetim pred spavanje,
nisam stavila iznose u eurima.
Sutra ću to ispraviti,
prije nego uzmem službeni auto,
i odem u Varaždin,
jer tamo raste ružmarin.
Promatram žuti kvadrat na podu,
izdužuje se,
mijenja,
pretvara u romb,
boje se rastapaju,
smisao gubi.
Vječnost u sudnici.
Na kraju
dvije riječi,
kao zagrljaj ljigavog stranca,
potreba za tušem postaje organska,
a "selo moje malo" dobiva groteskne konotacije.
Zadržala sam pogled na njemu,
odšutjela,
skrenula pogled na suca
- Doviđenja.
i napustila sudnicu.
Kasno sam legla,
2cellos,
nećak s osmjehom.
Jutros kava,
Wagner u dugovima,
pa druga kava,
mađarice i lisnato,
kolega slavi okruglo,
"Ako krenem odmah,
ionako neću stići",
radna pauza,
tri velike stavke odrađene,
kap u moru.
Možda odspavam uz crtić,
nagnječena smislom svojeg života.
Gledam polumjesece svojih noktiju,
pripremam se za novu sezonu.
Godina je počela.
Početne postavke.
Hrpe papira.
Posvađana.
Puna nade.
Neizvjesnost.
Strah.
Orasi.
Puna škrinja.
Planovi.
Stepenice.
Novi život.
Kruh i kolači.
Pjesma i riječ.
Malo boje.
Hranilica.
Godina je počela,
a zelena grana ne postoji.
I ta mala ručica,
klizne u moju.
I moje srce se napuni.
Cijela sam.
"Nikad ti neću ispustiti ruku"
Sveta Bakhita
< | rujan, 2022 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kockavica mala,
na vjetru zaplesala,
otrovna i lijepa,
glavicom mahala,
poljupcima šarala,
cin cin cin
don don don,
čujte njezin zvon.
:)
Imam drugi blog, tamo sam na rubu pameti (Dnevnik toka misli), ovdje sam skočila preko ruba i još uvijek padam.... :)))