Jednom mi je pričao tata.
- Bili smo raštrkani na sve strane, ali kad kod bi se nešto značajno dogodilo u svijetu, nazvali bismo đeda Peru ili bi se skupili kod njega.
Danas sam ja nazvala svog oca. Razgovarali smo preko sat vremena.
Rekao je:
- Ne boj se.
Prije
Ovako... ja si idem po gablec, a vi smislite kako ćete me zabavljati kad se vratim.
Možete mi pisati komentare, posvećivati objave meni, pisati mi pjesme, crtati za mene, pretvoriti me u lik u svojoj priči... evo, dajte si oduška i mašti na volju. :)
Jučer
Još su mi svi tu.
Još im mogu podariti ljubav.
I nije kasno.
Nikad nije kasno.
- Pomoli se za nas.
- Nisam sigurna da Bog čuje moje molitve. Nismo si baš u zadnje vrijeme.
- Čuje. Ne brini. Čuje ih.
Dala sam pravni savjet, na upit kolegice iz druge službe, glede općenito postavljene situacije, nit su imena stranaka spomenuta, nit mi je kolegica stranka.
Danas mi je stranka u ljuta u sobi.
Tko je dao savjet?! Tko je razgovarao sa xy?!
(nisam razgovarala sa xy nego sa kolegicom iz druge službe)
Salva i paljba.
Već je ona preko ne znam koga to iznijela u ministarstvu.
I sad čekam da me pozovu u sobu šefa.
Majke mi, od mene više nitko neće dobit pravni savjet.
Za nekog dosadna pjesma s radia,
isfurani hit.
Za njega melem, lijek, oslobađanje.
On ju pjeva acapella.
Ima sluha,
ima ritma.
Majka pušta snimke na mobitelu mojoj sestrični.
Ja se šalim:
- Izdrži još malo, to kao kad novopečena majka pokazuje slike svoje bebe, tisuću slika, a sve slike iste.
Sestrična se smije.
Dok se snimka vrti, pogledi postaju mutni.
Kad snimka završi, obrišemo oči, s osmjehom nastavljamo piti kavu. Riječi nisu potrebne.
Jučer.
Pakiram se za Brdo. Nosim bar pet različitih torbi, hrpu hrane plus protvan s pizzom netom izvađen iz role.
Upada u priču moja majka. Taj se tren vratila iz dućana.
- Imam nešto za tebe! Kupila sam ti pečena rebra!
- Rebra? Meni? Ja ne jedem rebra.
- Sad ću ti odvojit, samo tren!
Odlazim do auta i otvaram vrata. Onako kako žene punih ruku oduvijek otvaraju vrata. Uspješno. Uz malu pomoć psovki.
Majka mi pokušava uvaliti rebra. Ja stojim u čudu, zapanjena suludošću situacije. Ostajem bez riječi. Uspijevam utrpat stvari i sjest, a ona utrpa i rebra u auto.
- Kad sam ih ja već kupila ti ćeš ih uzet.
Danas.
Farbam majku. Tri puta ja, jednom frizerka. Ušteda.
- Jeste pojeli rebra?
- Pojela su se, ne brini.
(Nisam ja)
- Bila su tako lijepo pečena pa nisam odoljela kupiti.
- Al nije mi jasno zašto si meni kupila rebra, ja ne jedem rebra. Jela sam zadnji put na Šipanu iz pristojnosti janjeća, i to je to. Ja ne jedem rebra.
- Ah pa vrijeme ti je da počneš.
Protiv te logike nemam argumenata.
< | veljača, 2022 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kockavica mala,
na vjetru zaplesala,
otrovna i lijepa,
glavicom mahala,
poljupcima šarala,
cin cin cin
don don don,
čujte njezin zvon.
:)
Imam drugi blog, tamo sam na rubu pameti (Dnevnik toka misli), ovdje sam skočila preko ruba i još uvijek padam.... :)))