Kockavica

četvrtak, 31.07.2025.

Tu sam!

31.07.2025. u 08:32 • 10 Komentara • Print • #

utorak, 22.07.2025.

U paru

22.07.2025. u 21:43 • 6 Komentara • Print • #

Lijek

22.07.2025. u 08:21 • 6 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 21.07.2025.

Slučajni odabir

Ponekad mi se čini da sam već sve prošla,
ionako nema ničeg novog,
sve su to već odgledani filmovi,
ispričane priče,
natruhe svijesti,
uzorci u matrici,
dimne zavjese,
priče iza leđa,
udarci ispod pojasa,
a meni svejedno,
jer to nisam ja,
mene tu ni nema.

Vrijeme prolazi,
mostovi opstaju,
po potrebi i polovna splav odraditi će svoje,
ipak tužno mi je to,
ali nedovoljno da bih zaplakala,
nedovoljno da bih uopće stala.

A papir podnosi sve,
a povijest pišu pobjednici.

Jučer sam pročitala rečenicu u knjizi,
koja me nadahnula,
utješila,
više od ičeg već dugo vrijeme.

- Život se sastoji od neugodnosti,
po tome znaš da si živ.

Joe Abercrombie.
To malo mržnje.

Eto ponekad krvavi romanopisac ima žicu do mojeg ja,
pogodi u sridu,
pa se nasmijem,
odmahnem,
i nastavim svojim putem.

Dok psi laju,
karavana prolazi.

21.07.2025. u 14:52 • 9 Komentara • Print • #

četvrtak, 17.07.2025.

Mito broj 2

Baš me krenulo.

Nakon više od dvije godine pijem kavu.
Nisam sigurna da li da na to gledam s pozitivne ili negativne strane.
Kao uspjeh,
napredak,
ili pad,
pokleknuće.

Kako god,
kava je na stolu,
štoviše,
dvije su na stolu,
treću je uzela kolegica,
drugu druga kolegica nije htjela
jer je već popila svoju,
a četvrtu sam čistila s poda, ormarića, spisa...
Zapravo treću,
jer je četvrta donesena naknadno.

Spisi se još suše od treće kave,
a na ormariću vidim da su mi promakle neke fleke,
što se događa ispod ormarića
ne želim znati,
dovoljno sam se oko njega igrala čistačice.
Štoviše poželjela da mi je to opis posla,
a ne ovo sve ostalo.

Početkom godine ustupljen nam je jedan debeli spis.
Novi par očiju,
novi smjer djelovanja.
Uža obitelj na zapisniku.
Zahvalni što ih je konačno netko saslušao,
u znak zahvale,
nakon što su već otišli,
čovjek se vratio s kavama,
jednu je prolio po nama,
pa donio četvrtu.

Rekla sam mu da se ništa ne brine,
da ćemo očistit i nema frke,
bilo mu je jako neugodno,
i žao mi je zbog toga,
ali trenutno imam jedva kapaciteta za samu sebe,
tak da će se s time morati nositi sam.

Sad se još moram riješiti druge kave,
da i nju slučajno ne trknem po stolu.

Mislim da je to jedan od razloga
zašto više ne mogu čitati lake romane,
one ljubavne, i ostale u kojima
u kojima radnja nema nikakve veze sa stvarnošću,
čak ne govorim o zmajevima,
mogu čitat roman u kojem ima i zmajeva,
ali ostala svakodnevnica mora biti realna,
moram pronaći u toj priči sebe,
svoje svakodnevne glupe situacije,
prolivene kave,
lupanje malim prstom u rub stola,
potpuno gašenje organizma,
traume iz djetinjstva zbog kojih ne slaviš rođendan,
sva ona jebena sranja zbog kojih ni ne znajući postupaš i reagiraš po autopilotu,
dok te nešto ne strefi
pa buka u glavi utihne
i pronađeš sebe,
pa se opet zaboraviš,
i taj proces prođeš nekoliko puta,
čudeći se koliko slojeva moraš oguliti,
koliko zaštitnih zidova srušiti,
i više ne znaš je li ih rušiš ili zidaš nove.

Svakog mita dva dana dosta.

17.07.2025. u 11:16 • 5 Komentara • Print • #

srijeda, 16.07.2025.

Ljak

Nakon,
tri podneska/prijedloga za sud,
jedne sudske rasprave,
jednog profesionalnog vojnika na razgovoru,
hrpe mailova i konzultacija,
redovnog radnog dana...
nakon desetljeća u socijali,
doživjela sam nešto neugodno.

Žena s kojom se već dva dana bavim,
jer želi uvid u svoj spis posvojenja,
sva pogubljena,
težak život,
u razgovoru zbunjena,
ali sve smo uspješno dotjerale do kraja,
pronašla sam njen spis iz 198X godine,
javila joj,
doći će sutra,
došla danas.
Reko nema veze,
to mi je sve ionako malim prstom lijeve noge,
sve sam pripremila,
ovjerene preslike rješenja čekaju.

Pita me je li to šta košta,
reko ništa,
provjerila sam na prijemnom uredu kod šefice.

- A je li imate fasciklu plastičnu?

Nemamo, niti dajemo svoja rješenja ljudima u fasciklima,
ali isporodim i to iz ladice,
skinem s nekih svojih dokumenata koje imam,
već sam pomalo ko onaj sudac iz Biblije koji se želi riješiti udovice.

Guram joj službenu bilješku da mi se potpiše da je preuzela ovjerene preslike,
a ona vadi 10 eura i hoće mi dat.

- Ne, NE, ne dolazi u obzir, potpišite tu i slobodni ste.

Ona navaljuje,
nije stigla kupiti čokoladu...

- NE, ne, samo radim svoj posao,
dobivam plaću za to...

Ona i dalje...

Nikad mi još nije bilo toliko neugodno.

Na kraju sam izašla na hodnik,
ostavila vrata otvorena,
rekla joj neka uzme svoje stvari i ide.

Kolegica na hodniku me gleda u čudu,
zna da se tako inače ne ponašam,
pogotovo ne prema sitnim zbunjenim ženicama.

Čim je otišla provjerila sam da nije što ostalo iza nje.

Ko opržena.

16.07.2025. u 14:58 • 5 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 14.07.2025.

Fragmenti

Moja prva rožata.

Vidla ju Velika na instagramu,
hoće da ju napravimo.

- Nisam to nikad radila.
pravdam se,
zamišljam to jako kompliciranim.

- Pa nisi ni one druge kolače nikad radila,
pa si ih napravila.

Ne moš protiv takvog argumenta.

Ispala odlično.

Prva i jedina rožata koju sam do jučer jela,
bila je na Šipanu,
kod gospođe Aide.
Zamišljam da postoji jedna jedina gospođa Aida na Šipanu,
koja radi u Dubrovniku.
Također zamišljam da je još uvijek živa,
energična,
svjetska žena kakvom sam je upoznala.

Bilo je to moje dugo toplo ljeto prije faksa.
Mislim da me htjela udat za svojeg drugog sina,
onog "lošijeg",
pokazivala mi je njegove slike,
kapetan broda.

Kod nje sam jela pršut sa dinjom,
dagnje,
janjeća rebra...
sve ono što ne volim.

Posjetila sam u Dubrovniku kafić u podrumu,
tata mi je dao upute gdje se nalazi.

Još dugo nakon tog ljeta slala mi je razglednice iz cijelog svijeta sa svojih putovanja.

Moj otac ju je upoznao dok je bio na dubrovačkom ratištu.

Jedne večeri pripremila mi je rožatu.
Ovaj put nisam morala glumiti.

Prije odlaska poklonila mi je cd Klapa Ploče,
i zlatne naušnice.

Vidjela sam ju još jednom.
U Koprivnici,
na promociji njene knjige,
naziva nešto u stilu
Boje, mirisi i orisi Šipana.

Kako mi je samo sjećanje puno rupa.
Kao klupko nepovezanih niti.

Fragmenti.

Negdje iza toga stoji puno toga,
negdje su zapisi,
negdje su slike,
razglednice,
šetnje,
kave sa umjetnicima,
druženje sa oboljelom od raka,
restorani,
terasa,
plivanje do grebena...

Negdje su vrata koja sam zatvorila,
jer sam već znala svoj put.

14.07.2025. u 18:51 • 5 Komentara • Print • #

utorak, 08.07.2025.

Radna maska

Eto,
dok sam pisala pet postova dnevno,
uvijek je bilo što za napisati,
čim par dana ne pišem,
čini mi se da mi se u životu ne događa
ništa vrijedno zapisivanja.

Danas sam u maminoj bijeloj suknji,
koju je krojio moj djed,
jer je bio krojač,
i radio u Goričanki,
štoviše,
on je pretača Goričanke,
tamo di je danas birc koji je promijenio tolika imena,
da zaista nisam sigurna kako se trenutno zove,
ali jedno je vrijeme bio Nego kaj,
tamo je otvorio svoju prvu krojačku radionicu.

A kako sam naslijedila maminu figuru do u milimetar,
nosim njene stvari često i s voljom,
ovo je ravna suknja,
malo ispod koljena,
a gore visoko do najužeg dijela struka,
donji rub je izvezen,
obrisi bijelog stiliziranog cvijeća,
i rupice,
materijal čvrst,
fino tkan,
ako se usporedi sa narodnim nošnjama,
iako ako se usporedi s današnjim materijalima,
grubo tkan.
Ima i gornji dio,
kao kratki sako.

Obukla sam i svjetlo plavu košulju,
sestrinu,
i sandale na petu,
iznimno,
jer se one ravne koje nosim već nepuno desetljeće,
nikako ne žele raspast,
a po svim pravilima su se već odavno trebale raspast,
jer su kupljene jeftino u Deichmanu,
i mnoge Deichmanove sandale kupljene kasnije
već su mi se raspale,
a ove nikako.
Uglavnom,
sad imam bijelo smeđe iz Borova.
I imam crvene nokte,
jer mi ih je Šarena nalakirala,
i onda ja to neko vrijeme nosim,
jer mi je tako lakše,
nego ih skidati.

Na vrhu glave je punđa,
velika i debela,
jer imam debelu kosu,
tu nema pomoći.
Kao,
ne vidim se kao osoba s kratkom kosom,
ali nikad ne nosim raspuštenu kosu,
jer mi smeta oko vrata,
po licu,
ne trpim to,
ali ju ni ne šišam.

Na ušima su mi biserne naušnice,
naravno,
ne pravi,
pravi su u kutijici i ne nosim ih.

Čemu sve to?
Imam dva suda danas,
ali nema veze s time.
čak nema veze ni sa time što se zapravo ne osjećam neš divno,
(a kada si iznutra dva put lošije,
onda izvana treba biti dvaput sređeniji,
stvar ravnoteže)
jučer sam počela čitati
Stvorene smo za nebo,
dovoljne su mi bile tri stranice da se raspadnem,
$#%"$%%$%$,
mislim da to neću čitati dok sam u pms-u,
mogu me odmah na Jankomir odvest koliko bih cmoljila.

S čime onda ima veze,
s ničime,
to je radno odijelo kao svako drugo,
većina toga je ionako svaki dan u nekoj kombinaciji,
a ostalo je više slučajnost.
Radni maskenbal,
jer se ostalo nikog ne tiče.

08.07.2025. u 07:03 • 13 Komentara • Print • #

petak, 04.07.2025.

Razno

Dolazim na posao druga,
tren iza tete s urudžbenog
koja otvara prozore po stepeništu.

Sama sam na katu,
ulazim u svaku sobu,
palim klime,
otvaram prozore,
da,
jedno i drugo,
jer potkrovlje je zeznuto,
i za maksimalni učinak
u minimalnom vremenu
treba sva sila termodinamike.

Stavljam vodu u kuhalo,
nosim svoj crni čaj za radni stol.

Muž i ja navršili smo 15 godina braka,
preko dvadeset od kad smo skupa.

Danas ću proučavati Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja,
kako ne bih počinila propuste,
koje su drugi počinili,
ako stignem,
jer trebam i dva podneska za sud napisati i poslati,
i dva rješenja,
jedan dopis,
jedan zapisnik sa strankama,
i održati odjelni sastanak,
i poslati tablicu sa statističkim podacima kojoj je rok danas.

Samo ono najnužnije što mora biti danas.

Jutros promatram cure kako spavaju,
prizor koji me može nositi cijeli dan.

04.07.2025. u 06:54 • 6 Komentara • Print • #

četvrtak, 03.07.2025.

O XY

Kaže V. da moram vježbat,
da izbacivanje kolača,
ako nije u kilama problem,
neće niš pomoć.

I tako ja jučer legnem na pod,
i počnem.
A Mala mi prvo sjedne na trbuh,
onda na prsa,
onda izvede nešto što ni Proust
ne bi znao opisati u jednoj rečenici.

Vidim da joj curi šmrkalj,
kažem joj,
nađi maramicu,
briši nos.

I nađe ona maramicu,
i počne MENI brisati nos,
vrlo temeljito,
i dugotrajno.

Vježbanje s preprekama
sui generis,
posebni level,
samo za mame.

Bila sam jučer kod svog puškara.
Hoću kupiti termalni osmatrač,
i/ili noćnu optiku.
Međutim ima preuređenje,
15.07, otvorenje,
pa je dućan zatvoren,
ali ima on i servis oružja,
pa upadnem
kad sam već došla,
vidjeti je li gazda tu da se konzultiram.

Ulazim u bijeloj haljini,
onoj bijeloj haljini,
maminoj.

Unutra klinci,
ne znam ima li to 20 godina.

Prvog,
najbližeg,
zahlatam sa pitanjima.
Znam da ništa od njega neću saznat,
ali nek se vježba.

Dečko se primio za pult,
gledao u stranu,
gutao knedle,
zastajkivao u govoru,
gotov, gotov!

Znam da sam zgodna žena,
ali obično sam i ćorava za neke muške reakcije,
međutim,
ovdje nije bilo sumnje,
bio je potpuno ne spreman,
što je i normalno,
mlad je,
vjerojatno mu je ovo i prvi put,
da neka žena upada u servis oružja,
a i nije pristojno,
upadati muškima u njihov svijet,
remetiti im mir.

Nešto ko upad u gentlemen club.

Moram ga ipak pohvaliti,
dobro se držao,
nije odustao,
i čak je rekao koju suvislu rečenicu s glavom i repom.

Nakon desetak minuta dolazi gazda,
preuzima,
tu sam onda konačno saznala što me zanima,
konkretno,
i jasno,
a nakon 15. mogu to i realizirati.

Danas moram popodne do knjižnice,
jedne i druge,
prebaciti slike.
Ponekad se pitam što mi to treba.
Moji hobiji.
Ulažem vrijeme,
kradem ga,
sama od sebe,
ubacujem si u raspored nove kuglice koje treba držati u zraku,
koji je meni jarac.

Maloprije sam za dobro jutro dobila od kolegice obavijest o seksualnom zlostavljanju među djecom...
Bit će da mi je to pokvarilo štimung i utjecalo na zadnji odlomak.
Nakon čitanja tog izvješća treba mi ribača četka za mozak.

03.07.2025. u 07:10 • 15 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>