Moja prva rožata.
Vidla ju Velika na instagramu,
hoće da ju napravimo.
- Nisam to nikad radila.
pravdam se,
zamišljam to jako kompliciranim.
- Pa nisi ni one druge kolače nikad radila,
pa si ih napravila.
Ne moš protiv takvog argumenta.
Ispala odlično.
Prva i jedina rožata koju sam do jučer jela,
bila je na Šipanu,
kod gospođe Aide.
Zamišljam da postoji jedna jedina gospođa Aida na Šipanu,
koja radi u Dubrovniku.
Također zamišljam da je još uvijek živa,
energična,
svjetska žena kakvom sam je upoznala.
Bilo je to moje dugo toplo ljeto prije faksa.
Mislim da me htjela udat za svojeg drugog sina,
onog "lošijeg",
pokazivala mi je njegove slike,
kapetan broda.
Kod nje sam jela pršut sa dinjom,
dagnje,
janjeća rebra...
sve ono što ne volim.
Posjetila sam u Dubrovniku kafić u podrumu,
tata mi je dao upute gdje se nalazi.
Još dugo nakon tog ljeta slala mi je razglednice iz cijelog svijeta sa svojih putovanja.
Moj otac ju je upoznao dok je bio na dubrovačkom ratištu.
Jedne večeri pripremila mi je rožatu.
Ovaj put nisam morala glumiti.
Prije odlaska poklonila mi je cd Klapa Ploče,
i zlatne naušnice.
Vidjela sam ju još jednom.
U Koprivnici,
na promociji njene knjige,
naziva nešto u stilu
Boje, mirisi i orisi Šipana.
Kako mi je samo sjećanje puno rupa.
Kao klupko nepovezanih niti.
Fragmenti.
Negdje iza toga stoji puno toga,
negdje su zapisi,
negdje su slike,
razglednice,
šetnje,
kave sa umjetnicima,
druženje sa oboljelom od raka,
restorani,
terasa,
plivanje do grebena...
Negdje su vrata koja sam zatvorila,
jer sam već znala svoj put.

Post je objavljen 14.07.2025. u 18:51 sati.