Baš me krenulo.
Nakon više od dvije godine pijem kavu.
Nisam sigurna da li da na to gledam s pozitivne ili negativne strane.
Kao uspjeh,
napredak,
ili pad,
pokleknuće.
Kako god,
kava je na stolu,
štoviše,
dvije su na stolu,
treću je uzela kolegica,
drugu druga kolegica nije htjela
jer je već popila svoju,
a četvrtu sam čistila s poda, ormarića, spisa...
Zapravo treću,
jer je četvrta donesena naknadno.
Spisi se još suše od treće kave,
a na ormariću vidim da su mi promakle neke fleke,
što se događa ispod ormarića
ne želim znati,
dovoljno sam se oko njega igrala čistačice.
Štoviše poželjela da mi je to opis posla,
a ne ovo sve ostalo.
Početkom godine ustupljen nam je jedan debeli spis.
Novi par očiju,
novi smjer djelovanja.
Uža obitelj na zapisniku.
Zahvalni što ih je konačno netko saslušao,
u znak zahvale,
nakon što su već otišli,
čovjek se vratio s kavama,
jednu je prolio po nama,
pa donio četvrtu.
Rekla sam mu da se ništa ne brine,
da ćemo očistit i nema frke,
bilo mu je jako neugodno,
i žao mi je zbog toga,
ali trenutno imam jedva kapaciteta za samu sebe,
tak da će se s time morati nositi sam.
Sad se još moram riješiti druge kave,
da i nju slučajno ne trknem po stolu.
Mislim da je to jedan od razloga
zašto više ne mogu čitati lake romane,
one ljubavne, i ostale u kojima
u kojima radnja nema nikakve veze sa stvarnošću,
čak ne govorim o zmajevima,
mogu čitat roman u kojem ima i zmajeva,
ali ostala svakodnevnica mora biti realna,
moram pronaći u toj priči sebe,
svoje svakodnevne glupe situacije,
prolivene kave,
lupanje malim prstom u rub stola,
potpuno gašenje organizma,
traume iz djetinjstva zbog kojih ne slaviš rođendan,
sva ona jebena sranja zbog kojih ni ne znajući postupaš i reagiraš po autopilotu,
dok te nešto ne strefi
pa buka u glavi utihne
i pronađeš sebe,
pa se opet zaboraviš,
i taj proces prođeš nekoliko puta,
čudeći se koliko slojeva moraš oguliti,
koliko zaštitnih zidova srušiti,
i više ne znaš je li ih rušiš ili zidaš nove.
Svakog mita dva dana dosta.
Post je objavljen 17.07.2025. u 11:16 sati.