Kockavica

petak, 31.01.2025.

Danas malo više

Prošlu noć nisam oka sklopila.
Pri čemu je izraz Nisam oka sklopila,
poprimio novu dimenziju,
novu razinu,
iliti next level.

Mala je sinoć pala,
i nije to problem,
pala je s niskog drvenog stolića na koji se uporno penje,
al zagrizla si je jezik.

Odjednom je bilo krvi posvuda,
dovoljno da se bazen majčinskih briga razlije poput plimnog vala.
Ubrzo je prestalo krvariti,
al svatko tko se ikad makar malo ugrizo za jezik zna,
koliko i kako dugo to boli.
Nije mogla cicati,
nije bilo utjehe,
zaspala bi nakratko u suzama pa se budila s bolnim jezikom,
i tako cijelu noć,
jedino sam joj mogla tepati i dragati ju po leđima.

Danas je već bolje,
jela je mekanu tjesteninu,
i dudlala,
a ja sam išla zatvoriti bolovanje.

Pedijatrici,
pa svojoj doktorici
pa trči na posao predati doznaku,
jer naravno kraj je mjeseca,
računovodstvo mora svoje obaviti,
a doktorice su dakako danas popodne.
Pred poslom mijenjaju asfalt,
navodno stavljaju kocke,
pa zaobilazim sve to,
i skoro onako neispavana produžim doma,
umjesto da skrenem kroz ulazna vrata
i obavim zbog čega sam uopće tu.

Šarena me ispituje o smrti,
pita me da li ću umrijeti,
(čula je razgovor da idem doktorici zbog aritmije srca),
od desetaka odgovora što mi je prošlo glavom,
na kraju sam izabrala najkraći.
- Ne, mama neće umrijeti.
Muči ju i da li će ona umrijeti,
i na to joj kažem
- Svi ljudi moraju umrijeti,
al ne brini to je još daleko.
- Da, ljudi umiru kad su stari?
- Moj brat je umro kao dijete,
moja sestra je umrla mlada,
ne umiru svi kad su stari,
ali većinom da.
Muči ju i što ne može prestati misliti o smrti.
- To je normalno,
to je nova ideja koju moraš probaviti,
pronaći joj mjesto.
- Razmisljaš li ti o smrti?
- Da, nekad više nekad manje.

Danas malo više,
jer dragi i dobri ljudi napuštaju ovaj svijet,
i to nema nikakve veze s godinama.

31.01.2025. u 20:38 • 3 Komentara • Print • #

srijeda, 29.01.2025.

Batine i mrkva

Malo gologuzo hodalo.
Između mijenjanja pelena bijeg u slobodu.
Pijanac s beba lutkom u rukama.

Sve radimo s bebama u rukama.
Nekad jedna,
nekad druga,
a nekad tri odjednom.
(beba Mara, beba Judita, i beba Bačurin)

Bebe su hit,
osobito jer imaju papuče,
a papuče su veći hit od beba.

Hranimo se u trokut,
ona hrani bebu,
ja hranim nju,
ona hrani mene,
ja hranim sebe,
ona hrani sebe,
ja hranim bebu.

Volim imati rutinu,
šaltanje me iscrpljuje,
i nemogućnost planiranja nije moj element,
al kad se prešaltam,
brzo prihvaćam stanje,
više ne brinem,
sve se posloži.

Srećom Mala je dobrog općeg stanja,
a odkud i zakaj ta temperatura ne znam.
Tako to mala djeca rade,
malo protresu stvari,
da nam ne bi bilo dosadno.

A Velika,
pitam ju što će za večeru,
Hoćeš karamelino?
Može, a onda Onaj tatin sir.
Ja se nakuhavam,
pečem kolače,
čuda izmišljam u kuhinji,
a on nareže gaudu i stavi ju u mikrovalnu.
Onaj tatin sir,
gurmanska delicija
broj jedan.

Čudim se kako zatišja mog života
prate moje prioritete,
i kako iznenada,
čim mi se otvore kapaciteti za nešto dodatno,
pojave se upiti,
ideje,
ponude.

Prije dva tjedna,
bez prethodnog plana,
za vrijeme šetnje s Malom,
upala sam u gradsku knjižnicu,
htjela bih imati izložbu kod njih,
pa kad im se otvori slobodni termin neka mi se jave.
Uzeli su moje podatke,
rekli da su do jeseni puni.
Meni ionako nije hitno.

Danas,
zove me kolegica koja radi u jednoj zagrebačkoj knjižnici.
Da li bih htjela imati izložbu kod njih?
Nudi mi lipanj.

Svemir dobro pazi da se ne ucrvam,
malo batina,
malo mrkve,
i kobila vuče bez stajanja,
bez odmora,
čak u tome i uživa.

29.01.2025. u 21:32 • 8 Komentara • Print • #

utorak, 28.01.2025.

Kako god

Dva koraka naprijed,
tri nazad.

Mala je zakurila.
Nikako spojiti tri radna dana na poslu.
Neugodno mi više i javljat šefici,
žao mi kolegica,
naručivanje stranaka mi je lutrija,
započeta rješenja čekat će bolje dane.

Već dva mjeseca nikako isplivati,
isturim glavu tek toliko da očajnički udahnem
prije nego me poklopi novi val.
"Dosta mi je"
je smijurija za ovo kako se osijećam.

Danas mi je došao paket iz antikvarijata,
Memoari Henry Kissingera,
Ratni memoari Charles de Gaullea,
Memoari ruže, ljubavna priča Antoine de Saint-Exupéry.
Kada ću pronaći vremena to pročitati spada u znanstvenu fantastiku,
bajku,
Nigdjezemlje.

Kako god.
Sutra sam doma.

Kako god.

28.01.2025. u 21:23 • 9 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 27.01.2025.

Tisuću poljubaca

Dug dan.
Smijem se.
Svi su dani dugi.

Sjedim u čekaonici,
vađenje krvi,
došla sam prije 7,
redomat kaže 29.
Reko kad su onda ostali došli!
U 6?
"Kapiju"otvaraju oko 7 i 10,
nakon toga sve ide brzo,
u 8 i 10 sam već na poslu.

Prepucavanja razvedenih roditelja,
otrovna ujedanja,
pisanje rješenja,
očevi koji brinu o kćerima
dok majke nastavljaju svoje živote izvan dohvata,
pozivi neukih bez glave i repa,
pozivi zahvalnih jer im daješ termin,
pozivi uglađenih što te požuruju,
balansiranje i žongliranje,
ljudima,
riječima,
papirima,
ovlastima,
člancima,
brojevima,
klasama...

Doma me čeka Šarena,
i svijet je opet velik i plav
dok se utapam u njenim očima.
A kad dođe Vesela,
pa isprazni nabrekle grudi,
svi smo doma,
i sve je dobro.

Sva sila sitnih poslića,
premotaj,
nahrani,
nakapaj oči,
odreži noktiće,
namaži oči,
uspavaj,
spremi ruksak,
provjeri školsku torbu,
pripremi odjeću,
isprazni sušilicu,
predvidi,
osiguraj,
isplaniraj...

Čitam Hobita naglas
dok Šarena jede topljeni sir,
ušuškavanje,
tisuću poljubaca za laku noć.

I dok Vesela tiho diše pokraj mene,
mogu zaključiti današnji dan.

27.01.2025. u 21:28 • 9 Komentara • Print • #

nedjelja, 26.01.2025.

Starci, nepopravljivi

Vozim po makadamu.
Ispred mene poznata silueta starog lovca.
Pepac.
Gluh,
star ko Biblija,
ide polako prema lovačkom domu.

Zaustavim auto pokraj njega,
spustim prozor.

- Dobro jutro! - vičem,
ima on slušni aparat,
al mislim da više čita s usana,
i pogađa ovisno o gestama i mimici.
- Oćete da vas povezem? - pokazujem suvozačko mjesto.
- Jutro Ana, ne ne, moram protegnut noge,
a i udana si,
nemam se onda čemu veseliti. - smije se

Odmahujem glavom,
i pozdravljam se,
nepopravljiv starac,
al bezopasan.

Zadnja nedjelja lova na plemenitu divljač.
Propustila sam skoro cijelu sezonu,
al ne žalim.
Kad složim prioritete,
nema mjesta plakanju za prolivenim mlijekom.

Nisam u najboljoj formi,
al govorim si kako je postignuće što sam uopće došla,
održavanje hladnog pogona je teže od rada punom parom.

Stoga sam opuštena,
upoznajem novog člana,
pozdravljam kolege redom,
odgovaram na uvijek ista pitanja,
ipak sam tu već ko doma.

U nekom trenutku mi se čini kako sam uzalud došla,
ništa nisam odstrijelila,
puštala sam kolegama da prvi pucaju,
a kad nitko nije gledao pustila sam svašta da odleti u sigurno.

I onda shvatim,
dala sam si mirne uvjete da proučim šljuku.
Do sad ju nisam često vidjele,
a na ovom terenu ih je bilo puno.
Ptica je mala,
nečujna,
brza,
leti krivudavo,
i drži se šumaraka i žbunja.

Mala promjena perspektive,
i dan više nije uludo potrošen.
Ponekad zaboravim da moj autopilot
itekako dobro zna kuda i kamo me vodi.

Kasnije roštilj,
počast divljači,
ručak.

Dok se meso i kobase peku,
odvede me na stranu još jedan nepopravljivi starac.
Mora mi nešto reći što se priča u dvoje.
Često su mi ti bezopasni starci štit u odnosu na one mlađe,
koji bi si još i mogli neš utvariti.
Starac udavi pričom naširoko i ukrug,
dok nisam shvatila da mi objašnjava koliko dana od menge se rade muška djeca.
To je njemu otkrio '72 neki starac kojeg je vozio na Velesajam,
a imao je on i neku žensku prije nego se oženio s kojom se zabavljao koja mu je objasnila to s mengom.
Tak je on nakon dvije kćeri dobil sina,
a kak ja ima dvije kćeri,
smatrao je svojom dužnošću prenijeti dragocjeno znanje.
Dobro da se nisam prosula od smijeha,
kad je njegova priča suptilno došla do poante.

Potreba za prijenosom prezimena jaka je u umovima muškaraca,
dok mi žene,
koje svojeg prezimena niti nemamo,
mi prenosimo pod kožom život,
krvlju hranimo djecu,
utiskujemo u njih cjelove,
kitimo ih čarolijom,
i šaljemo u svijet hrabre s osmjehom,
neka grade na stijenama,
jer kada vjetrovi i kiše navru,
karakter će se uračunat na vagi života,
a prezimena otplavit će voda.

26.01.2025. u 21:34 • 16 Komentara • Print • #

subota, 25.01.2025.

Neprocjenjivo

Skinuli smo crijep sa garaže.

Kaže frend:
- Kad su mi rekli 1000 eura za skinut,
reko to mi skoro pola novog krova,
imam ja tko će doć to za pivu obavit.

I došli smo.

Svako je dofurao svoju prikolicu,
takvi ljudi,
gdje status grade prikolice,
lanac postavili,
i u roku manje od dva sata
krova nema.

Sad to iskipavaju kod trećeg frenda,
kojem treba šuta za put.

Muž je krenuo prije,
kad sam došla s curama,
fino su načeli krov,
predala sam Veselo dijete kumi,
a Šarena i ja se ubacile među muške,
odrasli i dva frendova sina ko moja Šarena.

Dio ih ne znam
pa su me malo sumnjičavo gledali,
reko:
- Nije meni to prvi krov,
treći ili četvrti ako ćemo brojat!

Više nisu pitali,
dalje smo jednaki.

Poslije pijemo pivo,
komentiraju cijene,
nisu visoke
ako objektivno zbrojiš
npr 4 radnika,
cijeli dan,
odvoz šute.

Ipak.

Zajedništvo nema cijene,
djeca koja sudjeluju u poslu od malih nogu nemaju cijene,
uče slušat, pratit posao, dinamiku rada,
sjećanje, smijeh, dobra volja nema cijene,
sunce i pivo,
još smo i zaradili neprocjenjivo.

25.01.2025. u 13:35 • 14 Komentara • Print • #

utorak, 21.01.2025.

Gdje je zapelo

Zapelo je na edukaciji.
U Sisku.
Od jutra do mraka.
Međunarodno privatno pravo,
uzdržavanje,
roditeljska skrb
i otmice,
s međunarodnim elementom.

Dođem doma u 18h,
cice se oće raspuknut.

Zbog iritantnog kašlja više puta izlazim s predavanja u hodnik,
na iskašljavanje.
Profesorica je dobra,
barata materijom,
ručak odličan,
kolegica ugodna,
al nekako nisam u tom điru,
još uvijek sam u mislima doma,
a djecom,
zadaćama,
pelenama.

Nije mi se ni išlo,
al kao jedini pravnik trenutno,
nisam imala izbora.
Srećom otvoreni autoput znatno skraćuje put,
a službeni auto me se još sjeća,
iako mu nitko nije nalio vodu za stakla,
pa noću vozim kao da imam astigmatizam,
vatrometi svjetala kroz prljava stakla.
Kad je svačije ko da je ničije.

Bar volim Sisak,
iako su ovi organizatori ozbiljni i strogi,
pa nema gibanja na kavu uz rijeku,
samo hladno betonsko zdanje i svjetlosne prezentacije,
nadležnosti,
uobičajeno boravište,
Haška devedesetšestica,
Uredbe i Strasbourg.

I sutra ću zapet u Sisak.

21.01.2025. u 21:37 • 10 Komentara • Print • #

srijeda, 15.01.2025.

Ništa posebno

Šta radim kad ne radim?

Skuhala sam Šarenoj griz za doručak,
i kakao,
počešljala ju i napravila dvije punđe,
svaka s jedne strane,
uzela Veselu koja se taman probudila,
skup s vrećom za spavanje,
izgleda poput velikog crvića,
pa smo skupa ispratile tatu i seku.
Pa pa,
pa pa!

Onda doručak za Veselu,
i ostatci za mamu,
al tek kasnije,
nakon kapanja očiju,
mazanja očiju kremom,
prematanja i oblačenja,
i dojenja,
tek kad se ona malo zaigra sama,
onda mama pojede ostatke,
i napravi si svoj " bučkuriš",
jedan limun,
žlica meda,
žlica kurkume,
naribani đumbir,
nasjeckani češnjak,
voda,
i na eks popiti.

Jer mamu boli grlo,
i glava,
i zima joj je,
al mame nikad nisu bolesne.

Onda hodamo,
iz sobe u sobu,
ona me drži za prst,
čvrsto,
jako čvrsto,
dok prst ne poplavi,
idemo iz sobe u sobu,
navigira me proizvoljno,
pa se igramo bebama,
pa čitamo knjige,
pa crtamo pupak,
zovemo Alo alo baka,
razvrstavamo veš,
sekine gaće navlači na glavu,
pa kao narukvice,
kapanje očiju,
mijenjanje pelene,
i konačno uspavljivanje.

Kuhanje ručka,
poziv Šarene,
peko pametnog sata,
nema mobitel,
mama prijeti da će ga dobiti tek s 18,
kao što je i sama dobila,
Mama krenula sam iz škole doma,
imam dvije zadaće!
Dobro, dođi doma,
kuham ručak.
Što kuhaš?
Mahune.
To ne volim jesti!

Kad Šarena bane na vrata,
dižem prst pred usta,
beba spava!
Skini odjeću za školu,
operi ruke,
grlimo se,
pa ide pisati zadaću.

Jedna zadaća je iz glazbenog,
pa mi pjeva falševe svih boja,
al s uvjerenjem
i samopouzdanjem Elona Muska.
...

Što radim kad ne radim?

Ništa posebno,
stvaram nečije djetinjstvo.

15.01.2025. u 21:05 • 9 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 13.01.2025.

Zahvalna

Čučim na raskrižju,
mrak je,
i hladno je,
Veselo dijete negoduje dok ga pridržavam lijevom rukom,
po asfaltu su mi se rasuli lijekovi,
ruksak s pelenama,
i torba,
u desnoj ruci držim mobitel,
javljam šefici da mala ima konjunktivitis,
otvaram bolovanje,
sutra je sud u tom i tom predmetu,
spis je kod mene na stolu,
jer sam ga proučavala da budem spremna,
znam ga napamet,
al od toga sad nikakve koristi.

Čekajući sa hrpom drugih roditelja i bolesne djece,
Veselo dijete je izašlo i ušlo sto puta,
pregledalo sve stolce, klupe i vrata,
sve naljepnice, plakate i obavijesti,
sve točke po podu,
odvelo me van pa unutra,
van pa unutra,
van pa u glavnu zgradu,
pregledalo kolica,
veliki kotač i mali kotač,
van pa unutra,
mali bijeli pas,
van pa unutra,
a onda pleši pleši pleši!
Mrdaj guzom,
mrda vrda,
pleši pleši pleši!

Kaže pedijatrica,
koliko vam bolovanja treba?,
reko koliko vi kažete,
na poslu me čekaju ko ozebli sunce,
al vrtić ne da povratak bez vaše potvrde.

Dva dana.

Kako bih se prošla ja grizla,
sad mi stoji ono napisano rješenje,
treba ga samo isprintati,
tko će na sud na raspravu,
a treba pozvat one stranke...
Oh kako bi mi bolovanje teško palo!

Sad mi je svejedno.

Radije bih da su mi djeca zdrava,
ali tko će i kako rješiti posao,
ili će stajat dok ne dođem,
potpuno mi je svejedno.

Veselo dijete spava kraj mene,
diše konačno kroz nos,
kapanje oka i mazanje je mučenje,
ali djeca brzo opraštaju,
vole nas unatoč svemu.

Nas nesavršene,
pokidane,
rasute ljude,
oni nježni,
savršeni,
rumeni.

Zahvalna.

13.01.2025. u 21:15 • 7 Komentara • Print • #

Prije zore

Zatvaram vrata kuće.

Na knap sam,
dijete se počelo buditi,
pa sam ju još jednom podojila
na pola odjevena za posao,
i ponovno uspavala.

Obavija me hladan zrak,
i mrak.
Mimoilazim se s ljudima na cesti,
poštenim svijetom,
jer prije zore
samo pošten svijet izlazi iz kuće.

Asfalt mi baci odsjaj ulične rasvjete,
- smrznuta lokva.

Stanem.
Rabijem led čizmom,
kao nekad,
kao dijete na putu za školu.
I na glas se nasmijem - hihi.
Nema svjedoka.

Kako je blesav svijet oko mene,
Važni Ponosni Svijet,
ne zna što je važno!
Zbog njega se neću ni pokrenuti,
ali zato ću zbog smrznute lokve stati.

Možda je to i jedino važno.

13.01.2025. u 07:46 • 8 Komentara • Print • #

petak, 10.01.2025.

:)

Prvi dan - šok za šokom.
Doma - plačem mami na telefon 45 minuta.
Ne dišem.

Drugi dan - manje nepoznatog.
Doma - rekuperacija.
Hvatanje konaca.

Treći dan - funkcioniranje.
Doma - dogovori.
Uhodani dril.

Petak - kao da nikad nisam otišla...

Veselo dijete ne plače kad ju se ostavlja u vrtiću,
niti kad ju se pokupi.
U skladu sa svojim karakterom,
prilagodljiva,
okrenuta unutra,
u svoj mali divni svijet,
sve podnosi,
svemu se nada,
sve oprašta.

Šareno dijete
raspršeno zrak zemlja.
U skladu sa svojim karakterom,
zaboravlja bilježnice,
ostavlja upaljena svjetla,
proliveni sadržaj teglice ukiseljenih lučica,
odjeću kao zmija kožu,
sve vjeruje, sve pokriva,
nikad ne prestaje.

Poslovi? Uminut će.
Stres i žurba? Ispariti će.
Novac? Nestat će.

Ostaje samo radost, majčinstvo i djeca.
I na kraju samo djeca.

10.01.2025. u 07:35 • 16 Komentara • Print • #

srijeda, 08.01.2025.

Also?

08.01.2025. u 15:08 • 11 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 06.01.2025.

Živjela kuhača!

Jučer kasno stari je došao s mora.
Ima neke stvari za obaviti na kontinentu.

Zove me danas da siđem u prizemlje,
mora mi nešto pokazati.

- Sjedni tu, moram ti nešto pokazati.

Sjedam s djetetom u krilu,
a on izlazi iz sobe.

Čekam.

U ovom trenutku sve je moguće.

Kad kažem, sve!,
nitko tko nije odrastao s mojim starim
ne može si ni približno predstaviti
u kojoj mjeri i koliko sveobuhvatno je to Sve.

Vrata se otvaraju,
on ulazi sa plastičnom kuhačom.

- Moraš se naučiti obraniti od noža.
Ti radiš na mjestu gdje su takvi napadi mogući,
i bit će sve češći.

Nakon toga slijedi demonstracija,
te praktične vježbe s kuhačom.

Poanta je da moram leći na pod i braniti se nogama,
na stopalima nema arterija,
prve ključne su u preponama.

Otac leži na leđima i ruši me hvatom nogama.
Ugrizam se za unutarnju stranu obraza kako se ne bih smijala.

Dijete je na kauči i "svira "gitaru,
trebam skuhat ručak,
nahraniti djecu,
i spremiti Malu na spavanje,
jer je već cendrava.

Jako loše spavam,
točnije ne spavam,
reagiram na svaki šušanj,
svaku promjenu u disanju djeteta,
dojim još uvijek po noći,
i misli mi tutnje sto na sat,
pa kad svi zaspu,
ja još dugo budna brojim ovce.

Sutra se vraćam na posao,
i uz sav ostatak stresa koji uz to dolazi,
i logističko planiranje,
jer sam sve zaboravila,
od šifri do propisa i procedura,
jer moram voditi računa da drugo dijete ima što uzet si sutra za ručak,
spremiti torbe,
školske,
vrtićke,
poslovne,
nazvat Veliku da ne zaboravi otići u školu,
dok drugo dijete zamišljam kako plače u vrtiću,
jedino što mi još treba
dok mi san ionako bježi s očiju,
jest zamišljati si kako me netko napada nožem.

Živjela kuhača!

06.01.2025. u 14:59 • 12 Komentara • Print • #

petak, 03.01.2025.

Podijeljena

U utorak se vraćam na posao.
Nakon dobrih godinu i pol,
što čuvanja trudnoće,
što porodiljnog,
što starog godišnjeg.

Veliko Šaro mi se upravo pokušava popet na glavu,
a Veselo dijete mi nešto guguće pod stolom, i drži se za moju lijevu nogu.

Jutros sam se našla u "zanimljivoj" situaciji.
Veliko Šaro je htjelo da se igramo detektiva,
potraga za blagom,
dok sam ja pokušavala pospremiti bar dio božićnog nakita,
a Mala mi u tome "pomaže".
Prekidam posao nabrzaka gurnuvši ostatke pod bor.

Tu negdje Veselo dijete želi sisati,
pa sjedam na pod u indijanskom stilu.
Mala se nakači na sisu,
Velika mi napada oči šminkom,
(jer detektivi moraju imati zatamnjene oči),
do nosa mi dopre miris sranja,
skužim da je Mala pokakana,
i sve to noseći poslovni sako
(jer detektivi nose sakoe).

Čudno je to kako ta djeca,
kad sjednemo na kauč,
nekako uvijek završe meni u krilu,
na glavi,
pod majicom,
dok suprug bez ikakvog ometanja sjedi pol metra dalje.

U utorak se vraćam na posao,
i koliko god sam duboko uvjerena
da dijete treba biti s mamom bar dvije godine,
i nema što raditi u vrtiću s godinu dana,
baš kad ga ionako počne šorati strah od odvajanja,
a mi ga baš tada odvojimo za zbilja i to na skoro cijeli dan.

Koliko god me srce boli
što znam da će plakati,
što znam da će netko drugi dobiti njene osmjehe,
što će ju netko drugi gledati,
uživati u njoj,
i možda vidjeti njene "prve puteve",
u jednakoj mjeri mislim da je povratak na posao dobar za mene.

Opet pričati s odraslim ljudima,
(a ne ponavljati riječi
ananas,
auto,
crveni auto,
pas,
pas ide vau vau,
mica maca,
mica ide mijau mijau...)
koristiti mozak,
(prvo ga moram nać,
valjda se skriva negdje,
u prašini,
zanemaren,
otužno izgubivši boju i svježinu)
otići na wc kad mi se piški,
(a ne nakon što već prijeti poplava,
trčećim korakom,
u nekoj vremenskoj rupi,
koja se nekim čudom pojavila)
ili pojesti bar jedan topli, cjeloviti obrok u danu u miru
( a ne sastrugati sve ostatke sa svih tanjura i staviti u svoj nakon što su se svi najeli,
a da ne govorim da jedem ostatke s poda,
taj dio si uopće ne mogu objasniti,
jer za time doista nema potrebe,
ali da, i to radim,
valjda stari đed iz mene progovara da se hrana ne baca),
nositi čistu odjeću
(a ne uflekanu mlijekom,
šmrkljima,
čokoladom,
blatom,
piškicom...).

Biti opet žena,
pronaći samu sebe,
dakako novu,
promijenjenu,
nadograđenu,
luđu,
sposobniju,
opasniju,
ali ipak sebe samu.

U utorak se vraćam na posao,
bilo to dobro ili loše,
govorim si da nemam izbora.
Ali to nije točno.
Imam izbor.
Mogu dat otkaz,
mogu uzeti godinu neplaćenog dopusta,
možda bi se dao smisliti i još poneki izbor.
Ali zapravo se nadam da će iz mojeg izbora proizići više dobrog nego lošeg.

03.01.2025. u 16:14 • 15 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>