Dug dan.
Smijem se.
Svi su dani dugi.
Sjedim u čekaonici,
vađenje krvi,
došla sam prije 7,
redomat kaže 29.
Reko kad su onda ostali došli!
U 6?
"Kapiju"otvaraju oko 7 i 10,
nakon toga sve ide brzo,
u 8 i 10 sam već na poslu.
Prepucavanja razvedenih roditelja,
otrovna ujedanja,
pisanje rješenja,
očevi koji brinu o kćerima
dok majke nastavljaju svoje živote izvan dohvata,
pozivi neukih bez glave i repa,
pozivi zahvalnih jer im daješ termin,
pozivi uglađenih što te požuruju,
balansiranje i žongliranje,
ljudima,
riječima,
papirima,
ovlastima,
člancima,
brojevima,
klasama...
Doma me čeka Šarena,
i svijet je opet velik i plav
dok se utapam u njenim očima.
A kad dođe Vesela,
pa isprazni nabrekle grudi,
svi smo doma,
i sve je dobro.
Sva sila sitnih poslića,
premotaj,
nahrani,
nakapaj oči,
odreži noktiće,
namaži oči,
uspavaj,
spremi ruksak,
provjeri školsku torbu,
pripremi odjeću,
isprazni sušilicu,
predvidi,
osiguraj,
isplaniraj...
Čitam Hobita naglas
dok Šarena jede topljeni sir,
ušuškavanje,
tisuću poljubaca za laku noć.
I dok Vesela tiho diše pokraj mene,
mogu zaključiti današnji dan.
Post je objavljen 27.01.2025. u 21:28 sati.