Jučer kasno stari je došao s mora.
Ima neke stvari za obaviti na kontinentu.
Zove me danas da siđem u prizemlje,
mora mi nešto pokazati.
- Sjedni tu, moram ti nešto pokazati.
Sjedam s djetetom u krilu,
a on izlazi iz sobe.
Čekam.
U ovom trenutku sve je moguće.
Kad kažem, sve!,
nitko tko nije odrastao s mojim starim
ne može si ni približno predstaviti
u kojoj mjeri i koliko sveobuhvatno je to Sve.
Vrata se otvaraju,
on ulazi sa plastičnom kuhačom.
- Moraš se naučiti obraniti od noža.
Ti radiš na mjestu gdje su takvi napadi mogući,
i bit će sve češći.
Nakon toga slijedi demonstracija,
te praktične vježbe s kuhačom.
Poanta je da moram leći na pod i braniti se nogama,
na stopalima nema arterija,
prve ključne su u preponama.
Otac leži na leđima i ruši me hvatom nogama.
Ugrizam se za unutarnju stranu obraza kako se ne bih smijala.
Dijete je na kauči i "svira "gitaru,
trebam skuhat ručak,
nahraniti djecu,
i spremiti Malu na spavanje,
jer je već cendrava.
Jako loše spavam,
točnije ne spavam,
reagiram na svaki šušanj,
svaku promjenu u disanju djeteta,
dojim još uvijek po noći,
i misli mi tutnje sto na sat,
pa kad svi zaspu,
ja još dugo budna brojim ovce.
Sutra se vraćam na posao,
i uz sav ostatak stresa koji uz to dolazi,
i logističko planiranje,
jer sam sve zaboravila,
od šifri do propisa i procedura,
jer moram voditi računa da drugo dijete ima što uzet si sutra za ručak,
spremiti torbe,
školske,
vrtićke,
poslovne,
nazvat Veliku da ne zaboravi otići u školu,
dok drugo dijete zamišljam kako plače u vrtiću,
jedino što mi još treba
dok mi san ionako bježi s očiju,
jest zamišljati si kako me netko napada nožem.
Živjela kuhača!
Post je objavljen 06.01.2025. u 14:59 sati.