Čučim na raskrižju,
mrak je,
i hladno je,
Veselo dijete negoduje dok ga pridržavam lijevom rukom,
po asfaltu su mi se rasuli lijekovi,
ruksak s pelenama,
i torba,
u desnoj ruci držim mobitel,
javljam šefici da mala ima konjunktivitis,
otvaram bolovanje,
sutra je sud u tom i tom predmetu,
spis je kod mene na stolu,
jer sam ga proučavala da budem spremna,
znam ga napamet,
al od toga sad nikakve koristi.
Čekajući sa hrpom drugih roditelja i bolesne djece,
Veselo dijete je izašlo i ušlo sto puta,
pregledalo sve stolce, klupe i vrata,
sve naljepnice, plakate i obavijesti,
sve točke po podu,
odvelo me van pa unutra,
van pa unutra,
van pa u glavnu zgradu,
pregledalo kolica,
veliki kotač i mali kotač,
van pa unutra,
mali bijeli pas,
van pa unutra,
a onda pleši pleši pleši!
Mrdaj guzom,
mrda vrda,
pleši pleši pleši!
Kaže pedijatrica,
koliko vam bolovanja treba?,
reko koliko vi kažete,
na poslu me čekaju ko ozebli sunce,
al vrtić ne da povratak bez vaše potvrde.
Dva dana.
Kako bih se prošla ja grizla,
sad mi stoji ono napisano rješenje,
treba ga samo isprintati,
tko će na sud na raspravu,
a treba pozvat one stranke...
Oh kako bi mi bolovanje teško palo!
Sad mi je svejedno.
Radije bih da su mi djeca zdrava,
ali tko će i kako rješiti posao,
ili će stajat dok ne dođem,
potpuno mi je svejedno.
Veselo dijete spava kraj mene,
diše konačno kroz nos,
kapanje oka i mazanje je mučenje,
ali djeca brzo opraštaju,
vole nas unatoč svemu.
Nas nesavršene,
pokidane,
rasute ljude,
oni nježni,
savršeni,
rumeni.
Zahvalna.
Post je objavljen 13.01.2025. u 21:15 sati.